Misionarska revnost muslimana je takva da su spremni o njoj govoriti u prilici i izvan nje kao što je to, sa finom pronicljivošću, rekao Doughty: „Njihov razgovor neprestano teče (bez licemjerstva) o vjeri. On je za njih ugodno pobožno podsjećanje“ Da sada navedemo neke od faktora koji su pomogli njihovim uspjesima.

Na prvom mjestu je jednostavnost islamskog učenja. Nema drugog Boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik -prihvatanje ove dvije doktrine je sve što se od obraćenika traži. Čitava povijest islamske dogamtike nije uspjela predstaviti ni jedan pokušaj od strane svećeničkih zborova da silom nametne masi vjernika bilo kakav simbol koji skriva ili koji sadrži dotjeranije i zakučitije termine. Ovo jednostavno učenje ne zahtijeva veliki vjerski pokus. Kao načelo, ne potiče naročite intelektualne teškoće, jer ulazi u doseg prosječnog shvatanja. Neopterećeno teološkim domišljanjima, ovo učenje je mogao objašnjavati bilo ko, čak i najmanje upućen u teološke izraze.

Prva njegova polovina izražava doktrinu koja je skoro univerzalna i mogu je prihvatiti ljudi kao neophodan zahtjev, dok se druga polovina bazira na teoriji čovjekovog odnosa prema Bogu, koja je podjednako široko raširena. To znači da je u vremenskim razmacima svjetske povijesti Bog dao ljudima neka otkrovenja o Sebi preko jezika nadahnutih (wahy) poslanika. 

Ovaj racionalni karakter islamskog učenja i koristi koje je imalo od svog misionarskog rada najljepše izražavaju sljedeće rečenice prof. Monteta: „Islam je u osnovi racionalan u najširem značenju ove riječi, gledano etimološki i historijski. Definicija racionalizma kao sistema koji religijska vjerovanja zasniva na principima proisteklim iz razuma potpuno se može primijeniti na njega u islamu.“

Istina je da je Muhammed, koji je bio entuzijasta, također posjedovao vjerski žar i plam uvjerenja. On je ovaj izvanredan kvalitet prenio na mnoge svoje sljedbenike. Svoj reformistički pokret izložio je kao Objavu (Wahy),* [Autor ovdje poriče božansko porijeklo Muhammedove a.s. misije. Kur'an je davno odbacio ovakva mišljenja: „On ne govori po hiru svome, - to je samo 

Objava koja mu se obznanjuje...“ An-Nadžm, 3-4 (prim. prev.)] s tim što je ova vrsta objave samo vid izlaganja i tumačenje. Njegova vjera ima sve znake skupa doktrina zasnovanih na činjenici razuma. Vjernici Muhammedovog učenja sumiraju ovo učenje u vjerovanju u Božiju jedinost i u poslanstvo Njegova Poslanika.

Sa stanovišta nas koji hladno analiziramo, njihovo učenje je vjerovati u Boga i u budući život. Ove dvije doktrine su minimum religijskog vjerovanja. To su stvari koje u pobožna čovjeka ostaju na čvrstoj osnovi razuma i sumiraju čitavo doktrinarno učenje Kur’ana. Jednostavnost i jasnoća ovog učenja je sigurno najizraženija snaga u radu za vjeru i misionarsku aktivnost islama. Ono što se ne može poreći je to da je mnogo teoloških učenja i sistema, a također i mnogo praznovjerja, od obraćanja svecima (evlije) do upotrebe brojanica (tespiha) i hamajlija, pothranjivala glavno stablo muslimanskog učenja.

Ali, nasuprot bogatom razvoju, u pravom značenju riječi, Poslanikovog učenja, Kur’an je nepromjenljivo držao svoje mjesto kao osnovna polazna tačka. Dogma Allahove jedinosti je uvijek naglašavana na tom mjestu sa divljenjem, dostojanstvom, nepromjenljivom čistoćom sa znakom sigurnog uvjerenja, što su odlike koje je teško naći igdje mimo islama. 

Iskrena predanost kao osnovni vjerski princip, elementarna jednostavnost formule kroz koju se izražava, dokaz kojim je ova vjera sticala gorljivo uvjerenje misionara koji su je propagirali, – sve su ovo uzroci koji objašnjavaju uspjehe napora muslimanskih misionara. S pravom se očekivalo da tako određeno učenje, lišeno teološke komplikovanosti, usljed čega je pristupačno shvatanju običnoj osobi, bude prihvaćeno, jer stvarno posjeduje čudnu moć da pronađe svoj put u svijest ljudi.“

Biskup Lefray smatra da se „tajna izvanredne moći osvajanja i napretka, koju je islam pokazao u svoje najbolje vrijeme“,nalazi u shvatanju Božije egzistencije više nego u Božijoj jedinosti. „Nije priznanje da je Bog jedan veće od priznanja da postoji, što znači da se Njegovo postojanje temelji na činjenica Univerzuma, Njegova volja najviša, Njegova vlast apsolutna, Njegova moć neograničena… vjerovanje da usred haosa, nereda, poremećaja u svijetu, koji ga strašno zatamnjuju, postoji ipak jedna konačna, neodoljiva i vrhovna Volja.

Čovjek se poziva da bude predstavnik te Volje i da to javno obznani – i obaveže se – ako je potrebno i jednostavnim i osnovnim sredstvima – na poslušnost toj Volji. Ovo je bilo ono što je pomoglo Muhammedovu vojsku u tako nepobjedivom osvajačkom stroju. 

On ih je nadahnuo vojničkim duhom pokornosti i discipline isto kao i prezirom smrti, takvim prezirom koji, moguće, nije nadmašen ni u jednom drugom sistemu. 

To je ono što, ukoliko se ustalilo u bilo koji iskren i djelotvoran osjećaj kod muslimana, istodobno daje srž karakteru, a to znači čvrstoću, odlučnost i snagu volje. To je strpljenje koje ne priznaje žalopojke i predavanje u prisutnosti najgorih nesreća. Sve ovo karakteriše i resi najbolje pristalice vjere.“