Vršenje ove posljednje dužnosti je bilo često stvar prigovora kao tuđi preživjeli idolatrijski običaj usred monoteizma Poslanikovog učenja. Ne smije se smetnuti s uma da je hadž Muhammedova veza sa Ibrahimom (Abraham), čiju vjeru njegova misija obnavlja. Ali, iznad svega – tu je njegova velika važnost u misionarskoj povijesti islama – hadž određuje okupljanje vjernika svih nacija i jezika iz svih krajeva svijeta, radi klanjanja na tom svetom mjestu.

Ovdje, u savršenom aktu zajedničke molitve, sreće se crnac sa zapadne obale Afrike sa Kinezom sa Dalekog Istoka. Uslužni i učtivi Turčin sreće svog brata muslimana, divljeg ostrvljana iz dalekih krajeva Malajskog arhipelaga. U isto vrijeme, širom islamskog svijeta srca vjernika se dižu u saučestvovanju sa svojom sretnijom braćom, koji su se zajednički skupili u svetom gradu, tako što u svojim kućama proslavljaju blagdan Idu al-adhā ili (kako se u Turskoj i Egiptu zove) blagdan Bajrama. Posjeta svetom gradu je za mnoge muslimane jedno iskustvo koje ih potiče da se „bore na Božijem putu.“ Na prethodnim stranicama se nalaze stalni podaci o aktivnom učešću hadžija u misionarskom radu.

Pored ustanove hadža, zekat je druga dužnost koja stalno podsjeća muslimana „Mu’mini su braća“[22], što je vjerska teorija koja se izvanredno realizuje u muslimanskom društvu i rijetko iznevjeri da se prikaže u ljubaznom gestu prema novom muslimanu. Bez obzira na njegovu rasu, boju i porijeklo, novi musliman će biti prihvaćen u bratstvo vjernika i zauzeti mjesto kao jednak među jednakima. Nije tačno ono što neki evropski pisci smatraju ako nemuslimanski rob nekog muslimana pređe u islam, da ga taj prelaz oslobađa ropstva. Prema islamskom pravu, obraćenje roba u islam ne djeluje na njegov ropski položaj prije toga.[23] Stanje roba – muslimana uveliko ovisi od morala njegova gospodara. Ali u mnogo slučajeva sloboda je nagrada za obraćenje.

Predane i pobožne duše priznaju i u ropstvu Božiju uputu ka istinitoj vjeri, kao što je slučaj sa crncima iz zemalja Gornjeg Nila, koje je Doughty sreo u Arabiji. „Nema mržnje pri ovim Afrikancima zbog toga što su postali robovi… čak i onda kad su ih okrutni ljudokradljivci oteli od njihove rodbine. Gospodari, koji su platili njihovu cijenu, prihvatili su ih u svojim kućama. Muškarci su obrezivani i ono što je njihove duše oslobađalo duge čežnje za domovinom to je da ih Bog nadzire u njihovoj nesreći.

Oni mogu reći „To je bila Njegova (Božija) blagodat“, da su uslijed toga ušli u spasilačku vjeru. Zbog toga su smatrali da su u boljoj zemlji, gdje su Božiji slobodnjaci. U zemlji više civilizovanog života, na tlu dva časna harema, u zemlji Muhammeda, zbog čega se zahvaljuju Bogu što su im tijela, nekad, prodata u ropstvo“.[24]

Dosta je djelotvorna, u privlačenju i zadržavanju, dužnost pet dnevnih namaza, molitvi, na dan. Monteskje[25] je dobro rekao:“ Čovjek je mnogo vezaniji za vjeru koja ima dosta obreda od vjere koja ih ima manje. Razlog je u tome što je čovjek vezaniji za stvari koje mu stalno zaokupljuju misao.“ Vjera muslimana se neprestano predstavlja njim. Ona se pokazuje u dnevnom namazu u dostojanstvenom i impresivnom obredu, koji ne ostavlja ravnodušnim ni onog ko obavlja namaz ni posmatrača. Se’id b. Hasan, jedan aleksandrijski

Jevrejin koji je prešao u islam 1298. g., govori o prizoru džume namaza u petak, koji je bio odlučujući činilac u njegovom obraćenju.

Za vrijeme teške bolesti u snu je čuo glas koji mu naređuje da izjavi da je musliman. „I kad sam ušao u džamiju“, nastavlja on, „i vidio muslimane da stoje u redovima kao anđeli, čuo sam glas da mi govori. Ovo je društvo čiji su dolazak najavljivali poslanici (neka je blagoslov i mir na njih!).

I kada se hatib pojavio obučen u crni ogrtač, ispunio me je dubok osjećaj strahopoštovanja. Kad je svoj govor završio riječima “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, a da se ono što se radi -čestito uradi, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje – da pouku primite,

On vas savjetuje,“ [26] tek je namaz počeo, ja sam snažno podignut, jer su mi se redovi muslimana činili kao redovi anđela u čijim sedždama (padanju ničice) i ruku’ima (klanjanju) Allahova se moć otkrivala. Čuo sam glas koji mi kaže: „Ako je Bog govorio narodu Izraela dva puta za sva stoljeća, pa on ovoj zajednici (džema’atu) govori u svako vrijeme namaza. U sebi sam bio uvjeren da sam stvoren da budem musliman.“[27]

Zato je Renan mogao reći: „Nisam nikad ušao u džamiju a da me nije potresao oštar osjećaj, ili bolje rečeno, da se nisam stvarno rastužio što nisam musliman.“[28]

Lahko je razumjeti kako je prizor muslimanskog trgovca na namazu, njegove česte sedžde, njegova duboka i mirna molitva nevidljivom Bogu ostavljao utisak na paganskog Afrikanca nadarenog jakim smislom za tajne, što obično prati nižestepenu civilizaciju. Radoznalost, prirodno, podstiče pitanje. Na ovaj način se pruža znanost islama, koja ponekad privuče obraćenika u islam, od koga se mogao okrenuti da mu se nepoželjno ponudio, a ne kao slobodan dar.

Dovoljno je reći da je post za vrijeme mjeseca ramazana dio stalnog dokaza protiv teorije da je islam vjerski sistem koji privlači sebi ugađajući ljudskim strastima. Karlaj veli: „Njegova vjera nije uopče lahka: rigorozan post, čistoća, strogi sklop propisa, klanjanje pet puta dnevno, zabrana alkohola, ne uspijeva biti lahkom vjerom.“

Vezan ovim i drugim vjerskim obredima, ali neopterećen ili pomućen njima, principi islamskog učenja sa neprekidno nalaze u vanjskoj manifestaciji vjernikova života. Potom, ovo učenje postaje nerazmrsivo isprepleteno sa svakodnevnim vjernikovim životom što muslimana jedinku čini predstavnikom i učiteljem njegova učenja daleko više nego što je to slučaj sa sljedbenicima većine drugih vjera.[29] Svedeno na tako kratak i jednostavan jezik, njegovo učenje traži malo intelektualnog napora.

Određenost, pozitivnost i preciznost obreda ne ostavlja vjernika u sumnji šta treba da čini da izvrši ove dužnosti. On osjeća zadovoljstvo kada je ispunio sve zahtjeve šeriata. U ovom jedinstvu racionalizma i rituala mi možemo naći uveliko tajnu moći kojom je islam ovladao ljudskim umovima. “Ako želiš privući veliku masu, pruži im istinu u punoj formi, preciznu i čistu, u vidljivom i opipljivom izgledu.“[30]

Mogu se navesti i mnoge druge okolnosti koje su pomagale misionarskim uspjesima islama, okolnosti koje se odnose na razna vremena i zemlje. Među ovim okolnostima može se spomenuti korist koju je muslimanski misionarski rad imao u činjenici da je umnogome bio u rukama trgovaca, naročito u Africi i nekim drugim necivilizovanim zemljama, gdje je stranac gledan sa podozrenjem od strane lokalnog stanovništva.

U slučaju trgovca, njegovo dobro poznato i bezazleno zanimanje mu je obezbjedivalo sigurnost od bilo kakvog osjećaja sumnje. Njegovo poznavanje ljudi i manira, njegova trgovačka profinjenost pribavljali su mu lijep prijem i otklanjali osjećaj suzdržljivosti, koji su, prirodno, proizlazili u prisutnosti stranaca. 

On ne radi u takvim smetnjama u koje se zapleće profesionalni misionar koji je izložen optužbi za zle motive, i to ne samo kod naroda čiji je iskustveni nivo i umni horizont ograničen i čija je predstava o bilo kojem čovjeku koji se izlaže opasnostima dugog puta i koji ostavlja po strani svako ovosvjetsko zanimanje radi samo jednog cilja: da pridobija ljude u vjeru, neobjašnjiva stvar. 

Čak i mnogo civilizovaniji ljudi u svijetu su naklonjeni sumnji u iskrenost plaćenog misionarskog predstavnika. Okolnosti se jako razlikuju gdje se islam nije javio kao molitelj u stranoj zemlji nego se postavljao ponosno kao vjera vladajućih.

Na prethodnim stranicama je ukazano da teorija islamske vjere nalaže toleranciju i slobodu vjerskog života za sve sljedbenike drugih vjera koji plaćaju porez džizju kao naknadu za bezbjednost. Mada su stranice muslimanske povijesti obojene krvlju mnogih okrutnih progonstava, u cjelini gledano nevjernici, još uvijek, pod muslimanskom upravom uživaju takvu mjeru tolerancije kakva se ne može naći u Evropi sve do danas.

Nasilno prevođenje u islam je zabranjeno prema kur’anskoj zapovijedi: “Nema prisiljavanja u vjeru“ (11:256). “Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Ni jedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje…“ (X: 99, 100.). Postojanje brojnih kršćanskih sekti i zajednica u zemljama koje su stoljećima bile pod islamskom upravom čvrst je dokaz tolerancije koju su uživali. 

I ukazuju da su progoni, koji su se s vremena na vrijeme dešavali, bili zahtijevani i podnošeni od ruku zanesenjaka i fanatika. U stvari, potaknuti su nekim posebnim i lokalnim okolnostima više nego što su inspirisani nekim utvrđenim načelom netolerancije.[31] U takva vremena pogroma, pritisak okolnosti je mnoge nevjernike vodio tome da bar naizgled postanu muslimani.