Lahko je razumjeti kako je prizor muslimanskog trgovca na namazu, njegove česte sedžde, njegova duboka i mirna molitva nevidljivom Bogu ostavljao utisak na paganskog Afrikanca nadarenog jakim smislom za tajne, što obično prati nižestepenu civilizaciju. Radoznalost, prirodno, podstiče pitanje. Na ovaj način se pruža znanost islama, koja ponekad privuče obraćenika u islam, od koga se mogao okrenuti da mu se nepoželjno ponudio, a ne kao slobodan dar.

Dovoljno je reći da je post za vrijeme mjeseca ramazana dio stalnog dokaza protiv teorije da je islam vjerski sistem koji privlači sebi ugađajući ljudskim strastima. Karlaj veli: „Njegova vjera nije uopče lahka: rigorozan post, čistoća, strogi sklop propisa, klanjanje pet puta dnevno, zabrana alkohola, ne uspijeva biti lahkom vjerom.“

Vezan ovim i drugim vjerskim obredima, ali neopterećen ili pomućen njima, principi islamskog učenja sa neprekidno nalaze u vanjskoj manifestaciji vjernikova života. Potom, ovo učenje postaje nerazmrsivo isprepleteno sa svakodnevnim vjernikovim životom što muslimana jedinku čini predstavnikom i učiteljem njegova učenja daleko više nego što je to slučaj sa sljedbenicima većine drugih vjera.[29] Svedeno na tako kratak i jednostavan jezik, njegovo učenje traži malo intelektualnog napora.

Određenost, pozitivnost i preciznost obreda ne ostavlja vjernika u sumnji šta treba da čini da izvrši ove dužnosti. On osjeća zadovoljstvo kada je ispunio sve zahtjeve šeriata. U ovom jedinstvu racionalizma i rituala mi možemo naći uveliko tajnu moći kojom je islam ovladao ljudskim umovima. “Ako želiš privući veliku masu, pruži im istinu u punoj formi, preciznu i čistu, u vidljivom i opipljivom izgledu.“

Mogu se navesti i mnoge druge okolnosti koje su pomagale misionarskim uspjesima islama, okolnosti koje se odnose na razna vremena i zemlje. Među ovim okolnostima može se spomenuti korist koju je muslimanski misionarski rad imao u činjenici da je umnogome bio u rukama trgovaca, naročito u Africi i nekim drugim necivilizovanim zemljama, gdje je stranac gledan sa podozrenjem od strane lokalnog stanovništva.

U slučaju trgovca, njegovo dobro poznato i bezazleno zanimanje mu je obezbjedivalo sigurnost od bilo kakvog osjećaja sumnje. Njegovo poznavanje ljudi i manira, njegova trgovačka profinjenost pribavljali su mu lijep prijem i otklanjali osjećaj suzdržljivosti, koji su, prirodno, proizlazili u prisutnosti stranaca. 

On ne radi u takvim smetnjama u koje se zapleće profesionalni misionar koji je izložen optužbi za zle motive, i to ne samo kod naroda čiji je iskustveni nivo i umni horizont ograničen i čija je predstava o bilo kojem čovjeku koji se izlaže opasnostima dugog puta i koji ostavlja po strani svako ovosvjetsko zanimanje radi samo jednog cilja: da pridobija ljude u vjeru, neobjašnjiva stvar. 

Čak i mnogo civilizovaniji ljudi u svijetu su naklonjeni sumnji u iskrenost plaćenog misionarskog predstavnika. Okolnosti se jako razlikuju gdje se islam nije javio kao molitelj u stranoj zemlji nego se postavljao ponosno kao vjera vladajućih.

Na prethodnim stranicama je ukazano da teorija islamske vjere nalaže toleranciju i slobodu vjerskog života za sve sljedbenike drugih vjera koji plaćaju porez džizju kao naknadu za bezbjednost. Mada su stranice muslimanske povijesti obojene krvlju mnogih okrutnih progonstava, u cjelini gledano nevjernici, još uvijek, pod muslimanskom upravom uživaju takvu mjeru tolerancije kakva se ne može naći u Evropi sve do danas.

Nasilno prevođenje u islam je zabranjeno prema kur’anskoj zapovijedi: “Nema prisiljavanja u vjeru“ (11:256). “Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Ni jedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje…“ (X: 99, 100.). Postojanje brojnih kršćanskih sekti i zajednica u zemljama koje su stoljećima bile pod islamskom upravom čvrst je dokaz tolerancije koju su uživali. I ukazuju da su progoni, koji su se s vremena na vrijeme dešavali, bili zahtijevani i podnošeni od ruku zanesenjaka i fanatika. U stvari, potaknuti su nekim posebnim i lokalnim okolnostima više nego što su inspirisani nekim utvrđenim načelom netolerancije.[31] U takva vremena pogroma, pritisak okolnosti je mnoge nevjernike vodio tome da bar naizgled postanu muslimani.

Moguće je navesti mnogo slučajeva o pojedincima koji su, u posebnim prilikama, bili prisiljeni da se potčine vjeri Kur’ana. Ali, ovakvo ugnjetavanje je potpuno bez saglasnosti šeri’atskog (islamskog) prava, vjerskog ili građanskog. Citati Kur’ana koji zabranjuju prisilno obraćanje i preporučuju pozivanje (propovijedanje) kao jedini zakonski način širenja vjere, ranije su navedeni (Uvod, 25-28 ). Isti princip je potpomognut odlukama islamskih učenjaka.

Kad je Moše Maimonid pod upravom fanatičnih Muvehida simulirao prelaz u islam, prebjegao je u Egipat i otvoreno se predstavio kao Jevrejin. Jedan muslimanski pravnik iz Španije ga je optužio za odmetništvo od islama i zatražio da se nad njim izvrši najstroža zakonska kazna za ovaj prestup. Optužba je odbačena od uvaženog kadije Abdurrahima b. Alija[32], jednog od najpoznatijih muslimanskih pravnika i prvog ministra velikog Salahuddina Ejubije. On je odlučno izjavio da se čovjek koji na silu bude obraćen u islam zakonski ne može smatrati muslimanom.[33]

U istom duhu je postupio i Gazan (1295 – 1304) otkrivši da su budistički monasi postali muslimani (kad im je hram razoren) početkom njegove vladavine i samo prividno se obratili u islam. Dozvolio je svima, koji su željeli, da se vrate u Tibet, gdje među svojim budističkim žiteljima mogu biti slobodni u slijeđenju vlastite vjere.[34]

Tavernie nam iznosi sličnu priču o nekim Jevrejima Isfahana koje je guverner grada strašno progonio „da je i silom i lukavstvom uzrokovao njihovo obraćanje u islam. Ali je kralj Šah Abbas II (1642 – 1667) shvatio da su ih samo sila i strah primorali na obraćenje. Dozvolio im je da se iznova vrate svojoj vjeri i žive u miru.“[35]

Jedna priča mnogo ranijeg putnika[36] u Perziju iz 1478. g. govori kako se nekad u nemirnim vremenima jedan muslimanski vladar postavio strogim u uništavanju navale fanatizma. Neki bogati armenski trgovac iz Tibriza je sjedio jednog dana usvojoj radnji kad mu je došao neki Azi-Hadži,[37] koji je bio poznat po pobožnosti, i molio ga da pređe u islam i napusti svoju kršćansku vjeru. 

Kad je trgovac iznio svoju namjeru da ostane čvrsto u svojoj vjeri, pružio je čovjeku poklon sa nadom da ga se oslobodi. Odgovorio mu je da ono što želi nije njegovu milostinja nego njegov prelaz u islam. Na koncu je ustrajno odbijanje trgovca razbjesnilo Hadžiju. Iznenada je istrgao mač iz ruku jednog posmatrača i trgovca smrtno udario po glavi, a potom pobjegao.

Kad je upravitelj grada čuo za vijesti, jako se naljutio i naredio da se ubica progoni i zatvori. Krivac je doveden pred njega. On ga je lično svojom rukom usmrtio i naredio da mu se tijelo baci psima rekavši: „Šta, je li ovo način na koji se širi vjera Muhammedova?“ Kad je pala noć, svijet je uzeo i spalio tijelo. Nato se upravitelj rasrdio zbog kršenja njegove zapovijedi. Dozvolio je da u ovom mjestu haraju tri-četiri sata njegovi vojnici, a potom je odredio porez kao narednu globu. On je također pozvao trgovčevog sina sebi, tješio ga i obraćao mu se lijepim i prijaznim riječima.“

Čak je i ludi El-Hakim (996 – 1020), čiji su pogromi uzrokovali da mnogi Jevreji i kršćani ostave svoju vjeru i postanu muslimani, poslije dozvolio onima koji su se bez svoje volje obratili u islam da se ponovo vrate u vlastitu vjeru i da obnove svoja porušena mjesta i bogomolje.[38]

Istočni kršćani su bili zanemareni od njihove kršćanske braće na Zapadu. Najčešće su bili nenaoružani i potpuno nezaštićeni. Bilo je lahko kojem god jačem islamskom vladaru da potpuno iskorijeni svoje kršćanske podanike ili da ih protjera iz njihove zemlje. Tako su Španci učinilii s Moreskima (španskim muslimanima), a Englezi sa Jevrejima, prije blizu četiri stoljeća.

Princip koji je našao mnogo pristalica u Njemačkoj u XVII st.[39]: čija je zemlja onoga je i vjera – nije nikad prihvaćen ni od jednog muslimanskog vladara. Očito, činjenica je da islam kao državna religija nije prestajao da ima izvjesnu moć u uvećanju broja svojih pristalica. Osobe čije je religijsko ubjeđenje ostalo površno bile su spremne na uticaj bez obzira na ovosvjetske koristi. Ambicije i lične koristi su dolazile na mjesto mnogo pohvalnijih razloga za obraćanje u islam.

Sveti Augustin je na nešto slično činio pritužbu u V stoljeću: mnogi ulaze u kršćansku crkvu samo zato jer se nadaju dobijanju neke svjetovne koristi. U vezi s tim je rekao: „Mnogo je onih koji teže Isusu samo iz jedne namjere, a to je da iza toga uberu neku korist za sebe, kako već zahtijevaju prilike svakog od njih.