Neko od njih ima izvjestan posao i žuri do svećenika da bi od njih dobio riječ odobrenja. Drugi žuri u crkvu i od nje traži zaštitu od svog druga koji je od njega moćniji i jači pa ga pritješnjava i guši. Treći pak s tim želi da sa svojim drugom dijeli ugled i vlast, iz ličnog koristoljublja. I ovaj i onaj ima svoj dokaz. Crkva se svakodnevno puni ovakvima.“

Pored toga, barbarskim i necivilizovanim plemenima, koja su vidjela veličinu i slavu arapske imperije u naponu njene moći, islam je izgledao impozantan i snažno ih fascinirao. Isti je slučaj i sa kršćanskom vjerom kada se predstavila barbarima sjeverne Evrope. „Naišli su na kršćanstvo u imperiji. Bilo je to kršćanstvo kultivirano, zamršeno, raskošno, kršćanstvo ustoličeno od kraljeva, a ponekad je u vlasti bivalo i iznad njih.“

Ovom se treba dodati stalni i postepen uticaj svakodnevnog kontakta sa islamskim življenjem i mišlju. Ovo je rukovodilo jednog nestorijanskog pisca iz XII st. Da pri spomenu imena Poslanika i prvih halifa[42] doda riječi poštovanja i da se moli da se Božija milost spusti na Omera bin Abdulaziza.

U novo vrijeme, kršćanski misionari se žale na sistem općeg obrazovanja u Egiptu pod britanskom upravom po kome su „kršćanska djeca prisiljena da sjede i slušaju Kur’an i din (vjeronauku), kojim se podučavaju njihove muslimanske kolege, inema sobe gdje bi bili odvojeni.“[44] Ovaj sistem ima za cilj davanje pretežnog uticaja na njihove kršćanske kolege.

Jedan od najaktivnijih sljedbenika posljednjeg muftije Muhammeda Abduhua bio je originalni Kopt, student medicine, koji je prihvatio islam pod uticajem vjerskog poučavanja koje je slušao za vrijeme školskih časova.[45] Ali, navođenje ovakvih motiva kao malih objašnjenja za sve slučajeve obraćanja na jednu kao i drugu religiju ne mogu nas zaslijepiti od ostalih faktora u misionarskom životu islama, čiji je uticaj imao jasno vjersko obilježje.

Na čelu ovih faktora je uticaj pobožnog življenja sljedbenika islama. Generaciji koja je naviknuta da na islam gleda kao na izvor svih vrsta opačina izgleda čudno da su u ranije vrijeme mnogi kršćani koji dolaze u doticaj sa živim muslimanskim društvom bili duboko impresionirani vrlinama koje su pri tom ovi pokazivali. Ako su ove kreposti uticale na putnika i stranca, nema sumnje da su imale izvjesnog uticaja na privlačenje nevjernika koji je svakodnevno dolazio s njima u dodir.

Ricoldus de Monte Crucis, dominikanski misionar koji je posjetio Istok krajem XIII st. hvali muslimane među kojima je radio i veli: “ Čudimo se kako djela koja se odlikuju ovakvom savršenošću mogu opstati pod zakonom koji je obojen ovim nevjerničkim nazorom. Radi tog se spremimo da ukratko iznesemo ta muslimanska (saracenska) savršena ponašanja…

Ko se ne divi, ako dobro razmisli, koliku pažnju muslimani (Saraceni) posvećuju učenju, kakvu odanost pokazuju u namazu – molitvi, kakvo milosrđe imaju prema siromahu, kakvu počast odaju Božijem imenu, poslanicima i svetim mjestima! Koliko je dostojanstva u njihovu moralu i ophođenju sa strancima i kakva je ljubav koja ih međusobno veže.

William Petit iz Newburgha hvali na sličan način, pred kraj XII st., trezvenost muslimana (Saracena) kao izraz učenja njihova Poslanika i kao njihovo nadahnuće uz osjećaj moralne superiornosti nad kršćanima: „Pošto je Muhammed mrzio pijanice i proždrljivce u čitavom svijetu, to ih je naučio čednosti i skromnosti, a ogadio lijepu hranu, te zabranio im pijenje alkohola, osim u određenim malim praznicima.* [Očito je autorovo nepoznavanje islamskog učenja o ishrani i zabrani alkohola, koje je trajnog a ne privremenog karaktera. „I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u kojeg vjerujete.“ (El-Maide, 88).]

Zbog toga vidimo muslimane (Saracene), mada se u stvari predaju tjelesnim nasladama, slijede – kao što se kaže – put onog koji ih je zaveo. Žalosno je da kažemo da su oni pošteniji i na boljem stepenu od nas kršćana. Oni nam zamjeraju – kakve li sramote i naše nečistoće – zbog naše pohlepe i odavanja piću! Kad je, naposljetku, Salahuddin čuo, ispitujući prilike našeg naroda, a sām je bio razorni rušilac kršćanskog imena, u prošlih deset godina da kršćani upotrebljavaju neke tanjire pri jelu, priča se da je rekao: „Ovo suđe je sramota za Svetu zemlju“.

Iz ovog je jasno da izgled naše slave potiče na nas muslmane (Agarenos). Oni se hvališu svojim bogatstvom, kao što ih hrabri da na jezik svojih prilika govore: „Bog je odbacio pijance, slijedimo njihov trag i zarobimo ih s obzirom da ne nalaze sebi spasioca.“

Literatura krstaša je bogata visokim ocjenama muslimanske čestitosti. Osmanski su Turci, u svojim prvim danima vladavine u Evropi, primali mnoge izraze hvale na usta kršćana, na što je ukazano u prethodnim poglavljima. U sadašnje vrijeme postoje dva glavna faktora (pored onog što je ranije spomenuto i što ga čini ispravnim) koji rade na misionarskoj aktivnosti u islamskom svijetu.

Prvi od njih je oživljavanje vjerskog života, a datira sa vehabijskom reformom od konca XVIII stoljeća. Mada je ovaj novi smjer izgubio dugo vremena svaki politički značaj van granica Nedžda, njegov uticaj vjerske obnove se osjeća kroz Afriku, Indiju i Malezijski arhipelag sve do naših dana.

On je dao povoda brojnim pokretima koji su uzeli mjesta među najuticajnijim snagama u islamskom svijetu. Na prethodnim stranicama je ukazano kako se mnoge savremene muslimanske misije čvrsto vežu za ovaj široko rašireni pokret. On je potakao jaku vjersku gorljivost. Udahnuo je nov život u postojeće vjerske institucije. Dao je zamaha teološkom izučavanju i sređivanju pobožnih obreda. Sve je ovo služilo buđenju i oživljavanju prirodnog misionarskog duha islama.

Rame uz rame sa ovim reformatorskim pokretom ide drugi faktor koji je potpuno različitog karaktera. Spomenućemo samo jednu tačku različitosti. Dok je prvi činilac (vehabijski pokret, Š.N.) u strogom protivljenjn evropskoj civilizaciji, drugi faktor jednako suosjeća sa modernom mišlju i radi na predstavljanju islama prema toj misli. To je pokret islamskog jedinstva koji teži vezivanju svih islamskih naroda u vezu zajedničkog osjećaja. Mada ovaj faktor po važnosti nema značaj kao prvi, ovakvo usmjeravanje razmišljanja daje jak stimulans misionarskom radu.

Napor koji ostvaruje, u svakidašnjem životu, muslimanski ideal bratstva svih vjernika, odražava se i na dodatne vjerske ideale. Svijest o beskrajnom jedinstvu i zajedničkom životu teče kroz ove narode i nadahnjuje srca pouzdanjem i čini ih hrabrim da govore u prisustvu nemuslimana.

Kakav će dalji uticaj ova dva pokreta imati na misionarski život islama, budućnost će pokazati. Sama njihova aktivnost, u sadašnje vrijeme, dokaz je da islam nije mrtav. Duhovna snaga islama nije, kao što se često mislilo, razmjerna njegovoj političkoj moći.

Suprotno tome, gubljenje političke moći i ovosvjetskog napretka poslužilo je izbijanju u prednji plan najfinijih duhovnih vrijednosti, koje su najskriveniji poticaji ka misionarskom radu. Islam uči koristima nedaća, i daleko je od padanja u ovosvjetsko blagostanje, koje je predznak propasti ove vjere. Značajno je da su se mnoge muslimanske zemlje, koje su najduže vremena bile pod kršćanskom upravom, pokazale najaktivnije u širenju vjere. Indijski i malajski muslimani pokazuju takvu gorljivost i entuzijazam za širenje vjere, što će neko uzaludno tražiti u Turskoj ili Maroku.