Veliki Potop nije značio samo uništenje čitava griješnoga čovječanstva, uz izuzetak Nūha, alejhisselam, i onoga maloga broja ljudi koji su s njim ušli u lađu, već je ta opća katastrofa, Allahovih znamenja puna, ujedno značila i uništenje svega onoga što su do tada ljudi bili izgradili na Zemlji. Svi podignuti gradovi, obrađene njive i voćnjaci, kroz bespuća utabane staze i karavanski putevi, tradicionalna trgovišta – sve je bilo potpuno uništeno.

Po svemu sudeći prva razvijena civilizacija koja je nakon Potopa bila podignuta na Zemlji bijaše civilizacija naroda Ād, jer upravo za njih časni Kur'an, kroz mubarek riječi njima odaslanoga Allahovog vjerovjesnika, Hūda, alejhisselam: ''Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da bi ste postigli ono što budete željeli."; sasvim jasno navodi da su nasljednici civilizacije Nūhova, alejhisselam, naroda. 

Kao što vidimo, navedeni nas ajeti časnoga Kur'ana informišu o još jednoj Allahovoj blagodati Ādu – bili su veoma krupni i visoki, te obdareni izuzetno velikom snagom, toliko velikom da se ona, prema tradicionalnim izvorima, smatrala čak i natprirodnom.[3] Kako su to bila vremena kad su fizička snaga i ratnička vještina značile ključnu prednost nad svim rivalima, Ād je zahvaljujući tome bio u mogućnosti nadjačati sve okolne narode i izgraditi veoma moćnu civilizaciju.

Rodoslovnik ovoga moćnog plemena (naroda) je Ād sin Avsov koji bijaše, kako se prenosi, praunuk Nūhovoga, alejhisselam, sina Sema (dakle četvrta generacija Nūhovih, alejhisselam, sinova).[4]

Ova loza Nūhova, alejhisselam, potomstva je najvjerovatnije prva koja je, nakon odlaska Ademove, alejhisselam, porodice,[5] ponovo naselila Arabiju. Ali, oni se tada nisu vratili u prapostojbinu ljudskoga roda u Meki, već su se naselili u plodnim područjima južne Arabije koja su, za razliku od ostatka ovog potkontinenta, prilično bogata vodom.

Tu, na plodnom jugu Arabije, među njivama, voćnjacima, vinogradima, baščama i obilnim izvorima vode,[6] Ād je razvio snažnu i bogatu civilizaciju čiji je centar u povijesti ostao poznat pod imenom Irem, a tako je nazvan, vjerovatno po Nūhovu, alejhisselam, unuku (Semovu sinu) Iremu, djedu Ādovu, a dragi Allah najbolje zna.

O Iremu se govori u časnome Kur'anu:

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:6-8)

Prema ovdje navedenom prevodu Besima Korkuta, koji je kur'anski mubarek izraz: ireme zātil-'imād preveo: sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, u vanjskome (egzoteričnom) smislu nameće se zaključak da je Irem područje ili grad u kome je stanovao narod Ād gdje su oni bili podigli veličanstvene palate koje su stajale na mnogim stubovima.

Ovakvo mišljenje nalazimo i u poznatome tefsiru Ismaila Hakija Rūhul-bejān gdje se navodi da je: ''Irem naziv za mjesto između Ammana i Hadremevta, koje je jedno pustinjsko mjesto. Inače, sama riječ irem jezički ukazuje da su građevine bile izgrađene od kamena. Ono zātil-'imād ukazuje kako su im građevine bile uzdignute i ukrašene. Te njihove dvore koji su stajali na stubovima moglo se vidjeti iz velike udaljenosti''.

U tefsiru Džāmi 'ul-bejān od Taberija navode se različita mišljenja šta se misli pod Iremom (Aleksandrija, Damask, pleme naroda Ād, itd), da bi na kraju sam Taberi rekao da je od svega toga najvjerojatnije da je Irem naziv za mjesto, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād.

Prenosi se i to da pojam zātil-'imād jezički ukazuje na visinu, što može značiti i da je taj narod bio visoka stasa, što se prenosi od hazreti Ibn Abbasa, r.a. Jezički se to može odnositi i na njihov običaj da mnogo putuju, noseći sa sobom svoje šatore, poput beduina, ali se s vremena na vrijeme vraćaju svojim stalnim boravištima (ehli-'amūd). Od hazreti Dahhāka se prenosi kako 'imād ukazuje da su oni bili ljudi velike fizičke snage''.

Vidimo da oba navedena tefsira govore da izraz ''ireme zātil-'imād'' upućuje na to da je Irem područje, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād gdje su, uglavnom na uzvišicama, bile podignute velelepne palače ukrašene mnogobrojnim stubovima i moćne utvrde sa visokim zidinama.

U islamskoj tradiciji prisutno je i jedno drugačije mišljenje – da pomenuti kur'anski izraz upućuje na to da je Ād živio u ogromnim šatorima koji su bili poduprti brojnim i visokim stubovima, a velelepne palače po brežuljcima samo su gradili kako bi se oholili i prkosili susjednim narodima. Po ovima se, dakle, pod Iremom ne misli na grad već na narod koji stanuje u šatorima sa velikim stubovima.

Mi, međutim, smatramo da je ispravno prvo navedeno mišljenje budući da imamo tradicionalne tefsire koji tako kažu (naveli smo primjer tefsira Rūhul-bejān i Džāmi 'ul-bejān kod kojih je, kako smo mi shvatili, to pretežno mišljenje), a i zaista nam izgledaju čudnim stavovi da bi neki narod gradio ogromne i velelepne palače samo zato da bi se oholio i izazivao zavist susjeda, a da nikada nije u njima boravio već je živio u šatorima u njihovu podnožju. 

Dragi Allah najbolje zna, a koliko mi poznajemo ljudsku psihologiju mislimo da se može osnovano kazati da ljudi koji u želji da istaknu vlastitu ''veličinu'' u očima drugih grade velike i raskošne dvore, upravo i žele jasno pokazati svima kako su baš oni ti moćnici i uglednici koji žive u tim prekrasnim dvorcima. Onaj ko želi cijelome svijetu pokazati vlastito bogatstvo i moć ne čini to izgradnjom raskošnih dvoraca koji će poslije stajati pusti - već upravo boravkom u njima pred očima drugih.

Odatle smo uvjereni da nema razloga sumnjati u ispravnost Korkutovoga prevoda ovih ajeta koji, da se podsjetimo, narod Ād naziva stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, pogotovo što je takav prevod (tumačenje) u skladu i sa ajetima Kur'ana:

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti? (26:128,129);

koji nas riječima Hūda, alejhisselam, jasno obavještavaju o tome da je Ād haman na svim uzvišicama mjesta u kojem su živjeli (Irema) podizao velelepne palače i snažne utvrde.

Prema tome, ako u konačnici uzmemo u obzir sasvim neospornu činjenicu da su u Iremu bile podignute mnoge velike i raskošno ukrašene kamene palače i utvrđenja - šta onda Irem može biti drugo do veliki grad, odnosno prijestonica moćne civilizacije Ād?!

Mišljenja smo da je ta stvar jasna, a, naravno, dragi Allah najbolje zna.

A, ako se upitamo gdje se Irem nalazio, uglavnom se smatra da je odgovor samo jedan – riječ je o području koje se zove Ahkaf.

I o ovome nalazimo pomen u časnome Kur'anu:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" (46:21)

Ahkaf je područje u južnoj Arabiji koje je smješteno između Jemena, pustinje Rub' el-Hāli,[8] Hadremevta i Omana. No, mada neposredno graniči sa plodnim Hadremevtom i Jemenom, najplodnijim područjem Arabijskog potkontinenta, Ahkaf je suho pustinjsko područje koje je i dobilo ime po mnogim pješčanim dinama koje se tamo nalaze.[9]

Dakle, neosporno je da je danas Ahkaf pustinja sa pješčanim dinama i, po svemu sudeći, tako je bilo i u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kad je časni Kur'an objavljen. Ali, ako se prisjetimo da se prebivalište Āda u izvorima redovito opisuje kao područje puno zelenila i bogato vodom – a to je, kako je još ranije rečeno, i u časnome Kur'anu jasno napomenuto,[10] onda se ljudski razum zapita da li je riječ o istome mjestu.

Dakako, svako ko istinski svjedoči časni Kur'an kao riječ dragoga Allaha nimalo ne sumnja u apsolutnu istinitost svega što je u njemu rečeno, pa u tome smislu i prihvata oba navoda – i navod da je Ād živio među baščama i izvorima i navod da su živjeli u mjestu koje je nazvano Ahkaf, što aludira na pustinjski kraj pun pješčanih dina, kakav je i upamćen od vremena Muhammeda, alejhisselam, i kakav je i danas.

No, kada jednom čovjek bez sumnje posvjedoči istinitost svih riječi dragoga Allaha, bez obzira kakvim mu one na prvi pogled izgledale, onda se može i nadati da će dragi Allah iz beskrajne milosti i ljubavi njegovom ljubopitljivom razumu dati smirenje (a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna). U tome nam smislu na um padaju dvije logički prihvatljive mogućnosti.

Jedna je mogućnost da je Ahkaf u davna vremena kada je tu živio Ād doista bio plodno područje bogato vodom. Ali, potom je (da li zbog mnogih grijeha koje su ljudi tu činili ili iz drugih razloga – dragi Allah najbolje zna) ono postalo pustinja puna pješčanih dina, koju potonje generacije poznaju pod imenom Ahkaf upravo zbog takvog njegovog izgleda koji su oni zapamtili. Ako su zaista grijesi i opačine Āda bili sevep ove izmjene, onda je i pustoš što je naslijedila obilje još jedno znamenje puno pouke – zbog grijeha i opačina Āda nakon njihove propasti i područje gdje su živjeli ostaje pusto i beživotno, a možda čak i prokleto slično ostacima Semuda u području El-Hidžra ili ostacima Sodome na obali Mrtvoga mora.[11]

Druga je mogućnost da je Ād živio u plodnim područjima Jemena ili Hadremevta gdje im je bila prijestonica Irem, a u Ahkafu su se povremeno okupljali iz tradicionalnih ili vjerskih razloga. Čini nam se interesantnim na ovome mjestu primijetiti da jedini ajet Kur'ana gdje se pominje naziv Ahkaf, prema prevodu Besima Korkuta, ne naglašava da su oni tu živjeli, već naglašava da ih je tu Hūd, alejhisselam, opominjao:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" (46:21)

Da li bi se ovo moglo shvatiti u smislu da je Ahkaf bio ne stalno mjesto življenja Āda već njihovo tradicionalno okupljalište i da je Hūd, alejhisselam, koristio priliku da ih tu intenzivno poziva na pravi put, baš kako je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pozivao Arape na Arefatu i Mini kada bi oni obavljali Hadž?[12]

U prilog mišljenju da je centralno područje Āda bilo u plodnim krajevima Jemena i/ili Hadremevta, a da su u Ahkaf povremeno odlazili, ide i to što neki historičari imaju mišljenje da im je glavni grad bio Jemen,[13] u današnjoj državi Jemen.

U skladu sa ovakvim mišljenjem izgleda da je i ono što navodi dr. Uzunoglu:

... Nakon Potopa jedan od Noinih (Nūh, alejhisselam) unuka naselio se u Ādu, u Jemenu, u okolici Hadremevta, u mjestu zvanom ''Ahkaf''. Vremenom oni su se množili i postali su veliko pleme koje je naselilo velika područja u južnoj Arabiji. Zemlja koju su naselili bila je veoma plodna, sa obiljem vode i kiše. Blagoslovljeni plodnom zemljom i obiljem vode podigli su prelijepe bašče, kuće i palate. Ljepota njihova kraja bila je do te mjere izražena da je čitavo to mjesto postalo poznato pod imenom Bašče Irema (The Gardens of Irem) ...[14]

Dragi Allah najbolje zna koliko u ovome ima istine, a nama se činilo interesantnim navesti i takvu mogućnost da je civilizacija Ād cvjetala na mnogo širem području koje je osim danas pustinjskoga Ahkafa obuhvatalo i plodna područja Jemena i Hadremevta.

No, da zaključimo, uvjereni smo da uopće nije bitno da li je u doba Āda Ahkaf bio pustinja ili nije, odnosno da li se Irem nalazio u pustinjskom kraju ili nije. Bitno je ono što nam časni Kur'an kaže - da je Ād živio u velikim blagodatima koje im je dragi Allah bio podario, blagodatima velike fizičke snage, bogatog i raskošnog života u obilju hrane i pića, te blagodatima razvijene i moćne civilizacije kojoj, u njeno vrijeme, nigdje ravne nije bilo:

... kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:8)

Taman da su i živjeli u pustinjskom kraju, oni su navedene blagodati neosporno uživali, ali su na svoju veliku štetu na njima bili nezahvalni i, zavedeni svom tom moći i ljepotom, bili su oholi i osioni.