Glas Vjerovjesnika

Plemeniti ajet časnoga Kur'ana:

Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje. (42:27);

jasnim riječima nas upozorava na jednu veliku ljudsku slabost - da nas velika moć i bogatstvo lahko mogu odvesti u osionost i oholost. Koliko je samo, nažalost, primjera da se čovjek uzoholi i osili zbog velikog bogatstva, moći i vlasti bilo u prošlosti, i koliko ih samo ima i danas.

Jedan karakterističan primjer takvog poskliznuća jeste i narod Ād kojima je dragi Allah, kako smo vidjeli, dao ogromnu, natprirodnu fizičku snagu, ali oni su se, umjesto da budu Njemu zahvalni na tako velikoj blagodati, osilili do te mjere da su pomislili da nema niko ko je od njih jači – čak su bili potpuno zaboravili i na očevidnu činjenicu da je dragi Allah, koji ih je stvorio i svu snagu im podario, od njih jači.

Ad se bez ikakvoga osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A, zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, a i znamenja naša su poricali. (41:15)

U tom stanju opijenosti vlastitom moći oni su potpuno bili zaboravili na pravednost koju je dragi Allah u obavezu stavio svima onima kojima je podario moć na Zemlji, pa su svoju ogromnu snagu koristili da čine zulum ostalim ljudima i kada bi kažnjavali to bi činili surovo kao istinski nasilnici[15] (kakvi su uostalom i bili). Da stvar bude još i gora prenosi se da su bili drumski razbojnici koji su pljačkali karavane, a ljude iz karavana brutalno ubijali. Ovo se jasno vidi iz narednoga citata:

... Godine prolaziše jedna za drugom. Ad je umro ostavivši iza sebe mnogobrojnu djecu i narod svoj. Oni su se i dalje brojčano povećavali. Obrađivali su zemlju, podizali bašče i uređivali divne vrtove. Allah dželle šanuhu im je slao ugodnu kišu koja natapaše njihove usjeve i bogatiše riječne tokove. Tako su se njihova dobra umnogostručavala i plodovi koje su ubirali bili ukusni. Naročito su imali u izobilju voća raznovrsnoga, kao nigdje drugdje. Tako je Adov narod živio u pravome izobilju. To im je pomoglo da se u svojoj visini još više izduže i budu još krupniji i jači nego što su bili. 

U početku su živjeli u šatorima, a onda su ih napustili i nastanili se u brdima u čijim stijenama su klesali prostrane odaje. Imali su i tvornice za obradu čvrstoga kamena od kojega su izrađivali oružje za ratovanje i lov, oruđe za obradu zemlje, predmete pokućstva, kao i sve ostalo što im je bilo neophodno za život i rad.

Vremenom oni su bili zaboravili na ibadet Jednome Jedinome Allahu dželle šanuhu. Umjesto Njemu, počeli su robovati kojekakvim božanstvima kojima su se klanjali i pred njima na tlo licem padali. Prinosili su im mnogobrojne žrtve da bi ih udobrovoljili pa da im blagoslove i kišu daju, a zla i sve nesreće od njih otklanjaju.

U samom podnožju brda podigli su ogroman grad kome ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. Dali su mu ime Irem – pun palača na stubovima. Ulice mu bijahu široke, trgovi prostrani, a palače visoke na ogromnim stubovima i ukrašene crtežima. Ljudi Adovi su u njima boravili. Jeli su plodove zemlje i naslađivali se voćem svakojakim.

No, oni se ne zadovoljavaše samo dobrima koja su im stizala iz njihove prostrane doline, već su odlazili u pustinju i presretali mnogobrojne trgovačke karavane. Trgovce su ubijali, a njihovu robu i imovinu pljačkali. U tome su bili daleko otišli tako da su čak i lažne puteve vješto gradili kako bi lakše karavane i putnike zavarali i njihovih dobara se domogli. Činili su ta zlodjela poput divljih zvijeri i ptica grabljivica. ...[17]

Vidimo, dakle, da se Ād zbog svoje ogromne fizičke snage bio osilio do te mjere da su bili sasvim ubijeđeni kako ih niko ne može nadjačati, pa su poput krvoločnih zvijeri presretali karavane, pljačkali i nepravedno ubijali bez ikakvog straha od moguće osvete ljudi kojima su činili tako strahovit zulum.

Kako uz osionost uvijek ide i oholost (kibur),[18] Ād bijaše bolestan i od ove (inače vjerovatno i najopasnije) bolesti srca. Zato su oni i bili zaboravili na uzvišenu mudrost dragoga Allaha koja ljudima zabranjuje nadmenost i samouzdizanje:

Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići. (17:37)

Da, Ād je bio zaboravio na skromnost i jednostavnost. Oni su plemeniti Allahov dar znanja i mogućnosti gradnje lijepih građevina zloupotrebljavali hotimice gradeći visoke, raskošne i monumentalne palate po uzvišicama i snažne utvrde iz želje da svima pokažu u kakvim raskošnim kućama žive i iz puste nade da im slava i moć neće imati kraja.

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti? (26:128,129);

Nažalost narod Ād nije ostao samo na ova dva velika zla osionosti i uobraženosti, već su bili pali i u najteži od svih grijeha – ponovo su (nakon propasti mnogobožaca u Potopu) na Zemlji počeli dragome Allahu pridruživati drugove i klanjati se idolima.

... Nakon Nuha, alejhisselam i potopa, nakon propasti cijeloga čovječanstva, broj stanovnika Zemlje se ponovo počeo povećavati iz područja koje je bio nastanio Nuh, alejhisselam. Bijaše to područje sjevernog Šama – jug današnje Turske i sjeverne Sirije. Odatle, preko Palestine ljudi su stigli do Arapskoga poluotoka, a narod Ad je stigao na južni dio Poluotoka. Tada su svi ljudi, sve do dolaska Ada, bili u tevhidu – vjerovanju u jednoga Allaha. Vremenom šejtan unese među njih vesvesu i čovječanstvo poče drugi puta obožavati kipove. Prvi koji obožavaše kipove poslije Nuhova, alejhisselam, naroda bio je narod Ada.

Navedeni citat jasno kaže da je Ād prvi narod koji je nakon Nūhova, alejhisselam, naroda ponovo počeo na Zemlji prakticirati mnogoboštvo i idolopoklonstvo. Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini vjerovatnim da je među njima kroz svo vrijeme džahilijeta bilo i onih koji su u svojim srcima nosili svjetlost islama. Naime, ako se uzme u obzir da je Irem Semov sin (a za hazreti Sema, Nūhovoga, alejhisselam, sina neosporno je da je musliman), a Ād njegov praunuk, kao i to što im je Hūd, alejhisselam, potomak, onda izgleda daleko vjerovatnijim da su i Irem i Ād bili monoteisti koji su slijedili put islama kojim su ih uputili njihovi djedovi hazreti Sem i Nūh, alejhisselam, negoli da su i oni bili zapali u džahilijet poput većine svojega naroda. 

U ta davna vremena ljudi su, Nūhov, alejhisselam, primjer to najbolje potvrđuje, živjeli mnogo duže i za života su upoznavali više generacija vlastitih potomaka, tako da ne možemo olahko isključiti mogućnost da je hazreti Sem možda bio u mogućnosti odgajati Āda – dragi Allah najbolje zna. 

Na bazi ovoga doista je teško povjerovati da bi Irem i Ād, koji su najvjerovatnije bili poučavani od hazreti Sema i Nūha, alejhisselam, tako olahko odbacili sve ono čemu su ih mubarek očevi i djedovi valjano i sistematski poučavali. Zato smo mi ubjeđenja da su oni bili u islamu i da je svjetlost islama bila prisutna u njihovoj lozi sve do Hūda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Ali, nažalost, neosporna je činjenica da su oni bili u manjini i da je najveći dio Āda (njihovog naroda) bio poskliznuo u mrak mnogoboštva i idolopoklonstva.

Tako je moćni Ād, mjereno isključivo ovosvjetskim mjerilima, bio civilizacija koja je na svim poljima ostvarivala napredak, razvijala se i živjela u blagostanju čiji je vanjski simbol bio raskošni Irem. Ali, ta je, na prvi pogled toliko snažna i stamena, zajednica u stvari srljala u provaliju propasti upravo zbog svojih velikih grijeha čiji su vrhunac bili: mnogoboštvo, osionost i oholost.

Dragi Allah im je, kao i svim drugim narodima, iz beskrajne milosti poslao jednoga između njih da ih opominje i poziva na pravi put kako bi se, ako ga budu slijedili, spasili od vječne propasti. Allahov odabranik bio je Hūd, alejhisselam, čovjek koji se oduvijek među njima isticao po svojoj plemenitosti i veoma izraženom moralu, a koji je uz to bio i direktni potomak njihova rodoslovnika Āda. Njegovo puno ime je Hūd[20] ibn Abdullah ibn Rebah ibn Džarud ibn Ād ibn Avs ibn Irem ibn Sem ibn Nūh.

Hūd, alejhisselam, kako maločas rekosmo, bijaše nadaleko poznat po pravednosti, dobroti, lijepome ponašanju, kao i po izuzetnoj darežljivosti – običavao bi davati veliku milostinju i na svaki drugi način pomagati siromašne i sve druge kojima bi kakva pomoć bila potrebna. Bio je izuzetno lijep čovjek – lijepoga lica, skladne građe i, poput svojih sunarodnika, krupna rasta i natprirodne snage, ali, za razliku od njih, svoju snagu nije koristio za pljačku i nasilje, već samo u pravedne svrhe. 

Za život je zarađivao baveći se trgovinom.[23] I, naravno, nikada nije obožavao božanstva svoga naroda, niti je imao bilo kakva učešća u njihovoj idolopokloničkoj tradiciji. Dragi Allah ga je od svega toga bio zaštitio i, kada je došlo vrijeme za to, poslao mu Objavu kojom ga je učinio Njegovim poslanikom narodu Ād.

Hūd, alejhisselam, ih je pozivao da obožavaju dragoga Allaha, jednog Boga koji je stvorio sve svjetove i njihov je jedini Gospodar, a da se okanu od obožavanja onih koji nisu dostojni obožavanja, budući da su to samo imena koja su izmislili oni i njihovi preci – samo su fiktivne ličnosti iz njihove mitologije bez ikakve stvarne egzistencije. 

Pozivao ih je da razmisle i da prepoznaju jednoga Stvoritelja i Gospodara koji im je podario da budu prva velika civilizacija koja je naslijedila civilizaciju Nūhova, alejhisselam, naroda; Koji im je darovao krupan rast i ogromnu snagu u čemu im je velika prednost u odnosu na ostale narode; 

Koji im je darovao zdrave potomke i mnoge druge blagodati: stoku, bašče i izvore, te prelijepe raskošne palate. 

Upozoravao ih je da im uvijek budu na umu sve ove očevidne blagodati, da se zbog njih ne ohole ismijavajući druge kojima je sve to bilo uskraćeno, da svoju ogromnu snagu ne koriste kao silnici već pravedno i, što bi najvažnije, da ne okreću svoja leđa ostajući u mnogoboštvu i idolopoklonstvu već da se iskreno pokaju dragom Allahu i zamole Ga za oprost, a On će im, u tom slučaju, sigurno oprostiti, darovati im kišu obilnu i još veću snagu uz onu koju imaju i obasuti ih Svojom beskrajnom milošću.

Međutim, Ād gluh bijaše na ove mudre savjete svoga mubarek poslanika. Odbijali su da ga poslušaju i prepirali se s njim optužujući ga da je lažov i neznalica, da govori bez ikakva osnova, da im nije donio nikakav validan dokaz istinitosti svojih riječi – te da oni nikada neće vjerovati njegovim riječima i da zbog njega nikada neće napustiti one koje su njihovi preci obožavali. Išli su čak i dotle da su o njemu govorili da je ''proklet čovjek'' kog su njihova božanstva zlom pogodila. Na kraju, drsko su ga pozivali da učini da ih stigne ono čime im prijeti, ako je već istina ono što im govori.

Hūd, alejhisselam, je na sve njihove optužbe, laži i provokacije odgovarao smireno i dostojanstveno. Ponavljao im je da nije nikakav lažov niti neznalica, već da je poslanik Gospodara svih svjetova koji im samo dostavlja Njegove poslanice i iskreno ih savjetuje za njihovo dobro. Pozivao ih je da mu, ako su već tolikoga ubjeđenja da će im njihovi bogovi pomoći protiv njega, nimalo ne ostave vremena - da svi skupa udruženih snaga i pozivajući sva njihova božanstva u pomoć smisle kakvo lukavstvo protiv njega, a on će se, sa druge strane, uzdati jedino u dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, čija će mu pomoć biti sasvim dovoljna da ga sačuva od svih njihovih lukavstava i svega onoga što oni protiv njega poduzmu.

No, i pored njihove očevidne nemogućnosti da ga, ma koliko zazivali svoje bogove u pomoć, nadjačaju bilo rječitošću, bilo snagom ubjeđenja, bilo putem ''moći'' njihovih božanstava ili u bilo kome drugom pogledu, Ād i dalje uporno istrajavaše u Hūdovome, alejhisselam, utjerivanju u laž i u prepirkama s njim. A, on nije dopuštao da ga njihove prepirke i lukavstva odvrate od njegove vjerovjesničke zadaće – i dalje ih je smireno pozivao na pravi put i tražio od njih da, ako ga već neće prihvatiti i slijediti, posvjedoče da on nema ništa s njihovim mnogoboštvom i da im je doista saopćio sve ono što im je Gospodar njihov po njemu poslao, pa da svi zajedno čekaju i vide šta će se desiti.

Pozivi Hūda, alejhisselam, svome narodu na pravi put i njegove rasprave s njima ostali su ovjekovječeni u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

A Adu (poslasmo) - njegova brata Huda. "O narode moj," govorio je on "Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?" Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: "Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac." "O narode moj", govorio je on, "nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.

 Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednome od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, 

da biste postigli ono što budete željeli." 

"Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?''; govorili su oni. "Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!" "Već će vas stići kazna i gnjev Gospodara vašeg!"; govorio je on. "Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali, a kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!" I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Naše nisu priznavali i koji nisu vjerovali. (7:65-72)

I Adu (poslasmo) brata njihova Huda. "O narode moj", govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite. O narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zašto se ne opametite? O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu 

obilnu i daće vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!" "O Hude'', govorili su oni, "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo. 

Mi kazemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." "Ja pozivam Allaha za svjedoka", reče on, "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno. 

Pa ako okrenete leđa - a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni poslano - Gospodar moj će umjesto vas narod drugi dovesti, i vi Mu ničim nećete nauditi; Gospodar moj zaista bdi nad svim." I kad je dosla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli. (11:50-58)

I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. 

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i meni budite poslušni! Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate: daruje vam stoku i sinove, i bašče i izvore. 

Ja se, doista, bojim, za vas na Velikom danu patnje." Rekoše oni: "Nama je svejedno savjetovao nas ti ili ne bio savjetnik, ovako su i narodi davnašnji vjerovali, i mi nećemo biti mučeni." I oni su ga nastavili u laž utjerivati, pa smo ih Mi uništili. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv. (26:123-140)

Milošću dragoga Allaha jedan broj ljudi se odazva Hūdovu, alejhisselam, pozivu, ali ih je većina i dalje istrajavala u nepokornosti – bijahu gluhi za sve pozive i slijepih srca i očiju za sva znamenja koja im je dragi Allah kao opomene slao.[24] Vrijeme je prolazilo i rok kod dragoga Allaha im je neumitno isticao,[25] a oni se ne odazivaše pozivima niti se kajaše, već, naprotiv, u griješenju i utjerivanju Hūda, alejhisselam, u laž istrajavaše.