Kada je istekao rok koji je dragi Allah bio Ādu odredio, oni su se morali suočiti sa žestokom kaznom koja ih je imala stići, kako časni Kur'an kaže, u danima nesretnim.

Najava tih kobnih dana bila je velika suša koja je pogodila Irem. Dragi Allah im je, kako se prenosi, pune tri godine bio uskratio kišu. Drveće, bilje i usjevi se počeše sušiti i dotok vode u bunarevima i izvorima znatno opade, pa su počeli trpjeli strahovitu žeđ.

Postoje i predanja koja kažu da je tada Ād poslao delegaciju u Meku da se na tom svetome mjestu mole za kišu, ali u vezi s ovim postoji jedno logičko nesuglasje. Naime, općeprihvaćena činjenica je da je narod Ād živio znatno prije Ibrahima, alejhisselam, a znano je kako je u njegovo doba Meka bila pusta dolina sve dok on tu nije naselio sina Ismaila, alejhisselam, i kasnije skupa s njim podigao Kabu. Dakle, u doba Āda Meka nije bila naseljena i Kaba nije bila podignuta. 

A, što se tiče mogućnosti da je tu riječ o onoj staroj Kabi koja je stajala prije Ibrahima, alejhisselam, podsjećamo da smo u kazivanju o Ademu, alejhisselam, pomenuli predanja koja kažu da je prva Kaba u stvari Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) koja u Ademovo, alejhisselam, doba stajaše u Meki, ali je kasnije, neposredno pred Potop, uzdignuta na svoje današnje nebesko mjesto. 

Prema tome, i po ovim predanjima u doba Āda (koji su živjeli nakon Potopa) u Meki nije bilo Kabe. Dragi Allah najbolje zna.

Stoga, ako uzmemo da u Meki tada ne bijaše nikoga, što, kako smo vidjeli, izgleda sasvim utemeljenim, ostaje još jedna mogućnost koja je, po nama, prilično realna – da je Meka, mada u to doba pusta i bez Kabe, ostala u sjećanju Āda kao mubarek mjesto gdje je spušten Božiji blagoslov i bereket, pa su oni običavali da je hodočaste. 

Ovo je u skladu sa hadisom u kojem se kazuje kako je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, na oprosnome Hadžu zastao u dolini Osfan i hazreti Ebu Bekru objasnio da je značaj ove doline u tome što je kroz nju, jašući na mladoj ženskoj devi crvene boje, prošao 

Hūd, alejhisselam, kad je išao na hodočašće u Meku.

Dragi Allah najbolje zna, a mi bi rekli da to Hūdovo, alejhisselam, hodočašće nije bio Hadž ovakav kakav ga mi poznamo, jer ga je tek mnogo godina kasnije uspostavio Ibrahim, alejhisselam, već to bi neki drugi oblik hodočašća Meke priličan onom vremenu. No, ponavljamo, dragi Allah najbolje zna.

Prema tome, izgleda realnim pretpostaviti da je Ād u teškim danima suše poslao brojnu delegaciju ka pustoj mubarek dolini na sjeveru, za koju im je u sjećanju ostalo da je bila dom Ademov, alejhisselam, i da je tu spušten veliki Božiji bereket, da se tamo mole za kišu. Ali, kako oni, nažalost, nisu imali niti najmanje volje da poslušaju Hūda, alejhisselam, i okanu se smatranja svojih tradicionalnih bogova ravnim dragome Allahu, jasno je da njihove dove nisu mogle biti uslišane, pa makar one bile upućene i na tako svetome mjestu kakvo je Meka. Naprotiv, njihove molbe u sred svete Meke, s obzirom na mnogoboštvo i sve one zločine kojih se nisu kanili odreći, bile su kontraproduktivne – samo su im ubrzale propast.

Kad je, po isteku suše (koja im je bila zadnje upozorenje), Ādu stiglo vrijeme teške kazne, Hūdu, alejhisselam, bijaše objavljeno da odmah napusti svoj narod i sa sobom povede sve one koji su se do tada odazvali njegovom pozivu. On je tako i uradio, dobro znajući da će svi nevjernici koji su ostali u Iremu vrlo brzo pretrpiti žestoku kaznu zbog svih zala i nevaljalština koje su činili.[29]

I kad je dosla kazna Naša, Mi smo, 

milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli. (11:58)

Toga dana osmatrači na visokim kulama Irema u daljini vidješe veliki oblak koji se brzo kretao ka njihovim dolinama. Svi se jako obradovaše jer povjerovaše da su molitve njihovim božanstvima konačno urodile plodom i da im taj oblak donosi kišu. Gledali su tako u veliki oblak koji im se sa horizonta sve više približavao očima punih radosnoga iščekivanja.

Ali, radost u njihovim očima pretvorila se u krik užasa i očaja kada su se uvjerili da to nije kišni oblak već strahoviti ledeni vjetar ogromne snage koji ih je obuhvatio prije negoli su išta uspjeli učiniti. Vjetar je, voljom dragoga Allaha, bio tolike snage da je sve pred sobom rušio. Moćne utvrde Irema i njegove raskošne palate, kojima se Ād toliko dičio i bio ubijeđen da će one vječno trajati, sada su se pred udarima ovog strahovitog vjetra jedna za drugom rušile kao kule od karata. 

A, ljude je vjetar dizao u zrak kao da su iščupana palmina stabla i potom ih nemilosrdno bacao na tle i valjao svuda naokolo. U neizrecivome užasu i panici pokušavali su pobjeći, ali se nigdje ne mogaše skloniti jer ih je taj silni ledeni vjetar, u kojem nije bilo nikakva dobra, svugdje nalazio i uništavao, a uništavao je i sve drugo na što bi naišao – ni pored čega nije prošao a da ga nije u gnjilež pretvorio.

Ovaj užas je trajao čitavih osam dana i sedam noći koliko je voljom dragoga Allaha vjetru bila prepuštena vlast nad Ādom, pa je odatle sasvim jasno da niko od nevjernika i zločinaca nije imao niti najmanje šanse da izbjegne propasti. 

Kada se vjetar konačno smirio za njim je ostala potpuna pustoš – sve bijaše razrušeno a tjelesa pobijenih ljudi su poput šupljih datulinih debala bila povaljana svuda naokolo.

Kataklizma je, za pouku, ostala zabilježena u časnome Kur'anu:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" Oni su odgovarali: "Zar si nam došao da nas od božanstava naših odvratiš. Nek se, eto, prijetnje tvoje ostvare, ako istinu govoriš!" "Samo Allah zna kad će to biti", on bi govorio, "ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, kako vidim, narod u neznanju ogrezao." I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: 

"Ovaj nam oblak kišu donosi!" "Ne, to vam je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši." I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali - i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali. (46:21-26)

I Ad nije vjerovao - pa kakve su bile kazna Moja i opomene Moje! Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao i ljude dizao kao da su palmina stabla iščupana i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje! (54:18-21)

... I o Adu, kada na njih vjetar poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra - pored čega god da je prošao ništa nije poštedio, sve je u gnjilež pretvorio. (51:41,42)

Semud i Ad su Smak svijeta poricali pa je Semud bio uništen strahovitim glasom, a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio, i vidiš li da je iko od njih ostao? (69:4-8)

Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih - a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovome svijetu dali da osjete sramnu patnju - patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija - i niko im neće u pomoć priteći. I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, a one koji su vjerovali i Allaha se bojali Mi smo spasili. (41:15-18)

Tako je, zbog mnogoboštva, nasilja, oholosti i drugih velikih grijeha i opačina koje su bili nagomilali, u strahovitoj kataklizmi nestala moćna civilizacija drevnog naroda Ād. Iza njih je, radi pouke, ostalo samo sjećanje koje se među Arapima prenosilo sa koljena na koljeno, a i voljom dragoga Allaha ostaci njihovih domova ostali su vidljivi barem do vremena Muhammeda, alejhisselam,[30] u kojem je objavljen časni Kur'an:

... A i Ada i Semuda - ostaci domova njihovih su vam vidljivi - šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od Pravog puta odvratio. (29:38)

Pouka je to jasna svima da čovjek, ma koliku snagu posjedovao i ma koliko moćnu i razvijenu civilizaciju na Zemlji razvio, uvijek ima odgovornost prema svome 

Stvoritelju prije svega da Mu se u iskrenome obožavanju potpuno preda i da onda potom, shodno svojoj iskrenoj vjeri, pravedno i moralno postupa. 

U suprotnom, ako se on uzoholi i osili zbog znanja, moći i drugih blagodati koje na Zemlji privremeno ostvari, može očekivati u krajnjoj konsenkvenci samo propast koju nikako neće moći izbjeći pa makar svu svoju silu i moć u tu svrhu upotrebio – baš kako ni sva natprirodna snaga Āda, ni sva veličina ukrašenih palata i moćnih utvrda raskošnog Irema nisu mogle da ih sačuvaju od propasti. Drevni Ād je, nažalost, svojim nevjerstvom i pretjeranim grijesima sam sebe upropastio i protiv sebe su zazvali prokletstvo koje će ih pratiti čak i na Sudnjem Danu.

Eto, to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlušan poslanicima svojim, i pristajao uz svakog silnika, inadžiju. I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov! (11:59,60)

Hūd, alejhisselam, se, nakon što su zauvijek napustili Irem, sa svojom porodicom[32] i vjernicima koji su ga slijedili naselio u susjednim plodnim područjima južne Arabije na prostorima Hadremevta i Jemena.[33]

Tu su muslimani Āda utemeljili novu zajednicu iz koje su vremenom nastali veliki narodi i moćne države, u čemu su potomci Hūdovi, alejhisselam, imali veoma značajnu ulogu.[34] Tako je Hūdov, alejhisselam, sin Kahtan rodoslovnik istoimenoga plemena koje ima značajno učešće u historiji Arapa. Kahtanovi istaknuti sinovi bili su: Ja'rub (osvojio je Hidžaz), 

Džurhum (rodoslovnik je velikoga plemena koje dugo vremena imaše vodeću ulogu u Meki od njih se, kako se prenosi, ženio Ismail, alejhisselam) i Hadremevt (i on je rodoslovnik velikog drevnog arapskog plemena po kom je dobila ime čitava pokrajina južne Arabije gdje su živjeli).[35] Kahtanov praunuk (Ja'rubov unuk) Abdušems u historiji je poznat po imenu 

Sebe' i po njemu je nazvan kako grad koji je on podigao - Sebe' (Saba), tako i kraljevstvo kojim je kraljevao - Kraljevstvo Sebe' (Kraljevstvo Sabe).

Iz navedenoga se, a vodeći računa da se Arabija vjerovatno pretežno naseljavala od juga ka sjeveru, da vidjeti kako svi Arapi u značajnoj mjeri vode porijeklo od sinova Hūdovih, alejhisselam. O svemu ovome je nešto više rečeno u uvodnom dijelu kazivanja o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, koji govori općenito o Arabiji.

Hūd, alejhisselam, je umro u Hadremevtu gdje je i ukopan.[36] Kako smo maločas u fusnoti napomenuli, prema predaji koja se prenosi od hazreti Alija ibn Ebi Taliba mezar Hūda, alejhisselam, nalazi se na jednome crvenom brežuljku u Hadremevtu i bio je u to doba obilježen jednim drvetom koje se uzdizaše iznad njegove mubarek glave.