Boravak Benu Israila u Misiru i rođenje Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam.

Potomci Jakuba Israila, alejhisselam, su se u Misiru (Egiptu), kako vidjesmo, naselili u vremenu kada je Jūsuf, alejhisselam, bio najbliži saradnik tadašnjeg misirskog vladara. Povjerenje i ugled što ih je miljenik Allaha dragoga, Jūsuf, alejhisselam, uživao kako kod vladajućih struktura, tako i kod stanovništva, učinili su da su i njegova porodica i njegov narod Benu Israil u to vrijeme naišli na srdačan prijem u Misiru. 

Dobili su lijepe predjele za život sa dosta obradive zemlje gdje su živjeli u toleranciji i poštovanju sa svim svojim komšijama. Tako je bilo za vrijeme Jūsufa, alejhisselam, i tako je ostalo izvjesno vrijeme (predanja kažu nekoliko stotina godina, a dragi Allah najbolje zna) nakon njegove smrti.

Međutim, nakon isteka tog perioda lijepog života i blagostanja položaj Benu Israila u Misiru radikalno se pogoršao. Oni su bili porobljeni i pali su u bijedu i neimaštinu. Bili su prisiljeni naporno raditi za račun Egipćana i njihove države. Faraoni su ih angažirali i radi gradnje raznih velikih građevina, tako da su bili prisiljeni da na ubitačnoj žegi, pod bolnim udarcima bičeva, mijese blato i slamu praveći cigle, da vuku ogromne, tonama teške, kamene blokove i obavljaju ostale teške fizičke poslove, baš kao što su i svi robovi u ta drevna vremena morali činiti.

Nije nam poznato zbog čega su Egipćani izmijenili svoj odnos prema Israilu. Postoje mišljenja da je Jūsuf, alejhisselam, boravio u Misiru u doba kada su tamo vladali Hiksi, pa su oni prihvatili Benu Israil i omogućili im lijep život, a kada su egipatski faraoni okončali vladavinu Hiksa porobili su Israil budući da su ih smatrali saveznicima Hiksa. No, mi se ne slažemo sa ovim i smatramo da je egipatski vladar prihvatio Jūsufa, alejhisselam, i Israil iz razloga koji su već navedeni u uvodnom dijelu ovoga poglavlja.

Prema tome, smatramo da Israil nije bio porobljen zbog savezništva sa Hiksima, a zbog čega se to desilo nije nam poznato. Moguće je da je prosto bila u pitanju oholost i uobraženost faraona koji su željeli da dođu do velikog broja robova i jeftine radne snage; moguće je i da je bila u pitanju vjerska mržnja Egipćana mnogobožaca prema Israilu koji su bili muslimani; moguće je i ono što stoji u Starom zavjetu - da su se Egipćani pobojali da ih Israil brojčano ne nadjača i preuzme vlast na njihovoj zemlji. Dragi Allah najbolje zna. No, koji god da je razlog to nam nije bitno - bitno nam je ovom prilikom samo istaći činjenicu da su Israilćani zapali u ropstvo i veoma težak položaj u Misiru.

Čestiti i iskreni vjernici Israila takav su svoj položaj pravilno shvatali kao iskušenje od dragog Allaha, Gospodara svih svjetova i nastojali su da ga stoički podnose. Ali i pored toga se dešava da onima koji su pod teretom velikog iskušenja izgleda da vrijeme sporije teče, pa su se tako i njima dani pretvorili u mjesece, mjeseci pretvorili u godine, a godine u stoljeća. Nije nam znano koliko je vremena trajala ta kušnja – prenosi se da je proteklo nekoliko stotina godina, a Allah dragi najbolje zna.

Jedno je sigurno - oni među Israilom koji bijahu iskreni i istrajni u vjeri dobivali su pomoć i podršku od svoga Gospodara, pa su mogli valjano podnositi kušnju dobro znajući da je to put sticanja većega Allahova zadovoljstva i viših deredža kod Njega. Osim toga, znali su i to da će kako svaka kušnja neumitno ima svoj kraj tako i njihova jednoga dana prestati i oni biti izbavljeni te, za sve ono što su predeverali, i nagrađeni. Izbavljenje im je bilo i konkretno nagoviješteno obzirom da se prenosi kako je u njihovoj tradiciji još od Ibrahima, alejhisselam, bilo sačuvano predskazanje koje je kazivalo da će se u njegovome potomstvu roditi dječak koji će srušiti egipatskoga vladara.[1] Ovo očekivanje obećanoga izbavitelja predstavljalo im je ''svijetlo u tunelu'' i olakšavalo im tmurnu svakodnevicu.

Po našem mišljenju ajet Kur'ana:

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu (2:214);

otkriva nam Allahovu mudrost da Njegova pomoć i olakšanje dolaze upravo onda kad iskušenja nad Njegovim iskrenim robovima dosegnu vrhunac. Vjerujemo da se ta Mudrost iskazala i ovom slučaju jer je rođenju od Allaha dragoga im obećana izbavitelja prethodio vrhunac patnje Israila u Misiru – sistematsko ubijanje njihove muške novorođenčadi.

Naime, Ibn Kesir nam prenosi od Taberija da je jedne noći Faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja iz Jerusalema dolazi u Misir i spaljuje sav Egipat, ali pošteđuje Israil.[2]Uplašen i veoma uznemiren zbog tog sna, odmah ujutro sazvao je sve astrologe, mâge i svećenike da mu ga protumače. Oni su mu rekli da san znači da će se među porobljenim Israilom roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Čuvši to Faraon je odmah naredio da se svako israilsko muško novorođenče odmah ubije, a žensko u životu ostavi.

Tako je ionako težak položaj Israila dosegao svoj vrhunac budući da su bili došli u situaciju da im, nakon izvjesnog vremena, i sam fizički opstanak dođe u pitanje. Možda je u tome i bio razlog (dragi Allah najbolje zna) da sve to bude početak njihova izbavljenja.

Prvo im je, nakon izvjesnoga vremena, došlo olakšanje. Egipatski velikodostojnici su Faraonu iznijeli sasvim utemeljen prigovor, upozorivši ga da će ako i dalje ostane na snazi njegov dekret o ubijanju muške novorođenčadi Benu Israila, njihova država relativno brzo ostati bez robovske radne snage. Faraon je prihvatio taj argument i donio je novi dekret po kome je trebalo jedne godine ubijati israilsku mušku novorođenčad, a naredne godine ih ostavljati u životu. Tim dekretom Faraon je, i ne znajući to, neutralisao svoj podli plan, još jednom potvrdivši iskonsku mudrost koja kaže da ni jedan zemaljski silnik i zulumćar ne može izmijeniti odredbu dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova.

Naime, Allahovom odredbom se ''sigurne'' godine (kada su muška djeca pošteđivana) u jednoj iskrenoj vjerničkoj porodici Benu Israila iz redova plemena Levita rodio sin kom su dali ime Harun. Harunovo rođenje bilo je, voljom dragoga Allaha, početak procesa koji će okončati patnju Israila u Egiptu i omogućiti im povratak u postojbinu njihovih predaka, svetu zemlju Ken'an.

Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Mūsāu i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. (28:3-6)

Ovi ajeti nam jasno govore da je volja dragoga Allaha bila da Faraon i njegova svita, kao i ostali Egipćani koji su učestvovali u zločinu protiv Israila, dožive baš ono čega su se od Israila plašili - da im se rodi dječak koji će biti sevep[3] propasti Egipta. Čak štaviše, Allahova odredba je bila da se izbavitelj rodi u godini u kojoj je trebao biti ubijen i da ga lično Faraon othrani u vlastitom domaćinstvu.

Kao da je Allahova volja htjela da Faraon, oholi zločinac koji je mislio da ubijanjem nedužne djece može zaustaviti Odredbu istinskoga Gospodara svih svjetova, bude ponižen tako što će lično othraniti onoga čije je rođenje htio spriječiti, a koji će za njega i njegove sljedbenike propast značiti.

Nekoliko godina nakon Harunovog rođenja majka njegova je ponovo ostala u drugom stanju. Njezino strahovanje je započelo još od momenta kada je saznala da ponovo čeka dijete, jer je znala da njegovo rođenje pada u godinu u kojoj se muška djeca ubijaju. Ako bude žensko, onda je u redu, ali šta ako bude sin? Ovo je pitanje kod čitave porodice izazivalo veliku strepnju. 

Muž njezin i ona znali su da trudnoća mora biti sakrivena, pa je, što je više mogla, izbjegavala kontakte sa bilo kime. Njihova strahovanja su doživjela svoj vrhunac kada je rodila dječaka. Dojila ga je uz veoma veliku opreznost i u tajnosti, ali je znala da tako ne može dugo izdržati, jer je dijete bilo veoma živahno, a time i bučno, dok je u blizini bilo veoma mnogo kako egipatskih ušiju, tako i ušiju njihovih obavještajaca.

Međutim, stvar je već odavno, Allahovom odredbom još od praiskona, bila riješena. Dragi je Allah, Milostivi, Svemilosni iznad svih spletki nevjernika, pa je tako ova čestita vjernica dobila od Njega nadahnuće kako da postupi. Prema tom nadahnuću ona je svoga sina stavila u malu košaru od trske (koju je prethodno oblijepila smolom) i pustila ga u vode Nila. Svojoj kćerci je rekla da drži na oku košaricu i da je obalom prati da vidi gdje će dospjeti. Po Allahovoj naredbi vode 

Nila su milostivo donijele košaricu do mjesta gdje je Faraonova porodica običavala boraviti. Uskoro je tu stigla Faraonova žena sa svojim pratiljama, moguće i u društvu Faraona lično i nekih pripadnika dvorske svite. Primijetili su košaricu i kada je ona ugledala bebu u njezinom srcu se, Allahovom voljom, pojavila toliiko velika ljubav prema djetetu, da ga je odlučila prihvatiti u svoju porodicu. Uspjela je nagovoriti Faraona da i on na to pristane. 

Tako je zločinac doživio veliko poniženje a da toga nije bio niti svjestan jer je u vlastiti dom na odgajanje prihvatio upravo onoga radi čijega je ubistva pobio toliko nevine djece Israila. Niti on niti bilo koji od njegovih ljudi nisu ništa predosjetili. 

Dragi Allah je tako zaštitio Svog miljenika od opasnosti i pružio mu najsigurnije utočište u tim za njega vrlo opasnim vremenima. Također, milostivi Gospodar nije zaboravio ni njegovu majku koja je poslušno zanemarila svu svoju majčinsku ljubav i izvršila Allahovu uputu da sina pusti u vode Nila, pa joj dođe radost od Gospodara u vidu povratka njezina voljenoga čeda.

Naime, Allahova volja je bila da dijete nije htjelo prihvatiti grudi bilo koje žene koja bi ga pokušala podojiti. Kraljica je shvatila da mu je život zbog toga u opasnosti i počela je strahovati. U tome strahu odmah je, bez protivljenja ili pak sumnje, prihvatila prijedlog israilske djevojčice koja se nenadano tu našla da im ona pronađe dojilju za bebu. 

Tako je dječakova sestra odvela kraljicu i njezine pratilje do svoje majke. Srce plemenite vjernice još od onoga trena kad je ona sina svoga niz rijeku pustila u majčinskoj boli, kako Kur'an kaže, ostade prazno, tako da se ona, kad ga ugleda u naručju Egipćanki, od silnih emocija umalo nije izdala i otkrila da mu je ona majka. Međutim, Allah dragi je učvrstio njeno srce u vjeri pa je ona zadržala kontrolu nad sobom i on je ostao skriven. 

Naravno, dijete je odmah prihvatilo grudi ove žene, pa je kraljica odlučila da nju angažuje kao dojilju svoga usvojenoga sina. Tako je Mūsā,[4] alejhisselam, vraćen svojoj majci i porodici na čuvanje i dojenje. Porodica mu je imala koristi i u tome što ih je radi toga kraljica izdašno darivala i opskrbljivala sa svime što im je trebalo, a bili su i zaštićeni od zla Faraonovih ljudi. 

Majka njegova je Allahu dragome zahvaljivala na ovoj velikoj blagodati jer je vidjela kako joj je sin dobio lijepo i sigurno utočište, a uz to je i ona imala priliku njegovati ga i gledati ga kako raste. Istina, moraše tajiti da je on njihovo dijete, ali im to nije isuviše teško padalo obzirom da su znali da je to uvjet njegove sigurnosti.

I Mi nadahnusmo Mūsāovu majku: "Doji ga, a kada se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. I srce Mūsāove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i učinili je vjernicom. 

I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?" I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:7-14)

Tako je Mūsā, alejhisselam, (Mojsije) rastao u Faraonovoj kući kao njihov usvojenik okružen dvorskim blještavilom i ugodnostima aristokratskoga života. Kraljevsku obitelj je smatrao svojom porodicom a svoju je majku poznavao samo kao majku po mlijeku koja ga je othranila i njegovala. Kraljica ga je istinski prihvatila kao vlastito dijete i voljela ga je svim svojim srcem. Tradicionalno se prenosi (u što nemamo nikakva razloga sumnjati a dragi Allah najbolje zna) da je ta Faraonova supruga bila niko drugi do Allahova miljenica hazreti Asija,[5] koja je direktno pomenuta u Kur'anu,[6] a u Hadisima je za nju sasvim jasno rečeno da ona po svojim duhovnim, moralnim i svim drugim svojstvima kod dragog Allaha spada u četiri najodabranije žene ikad stvorene.[7]

Međutim, njezin suprug daleko je bio od toga. Izgleda da su njegovo zlo i okrutnost bili sevep tome da je Mūsā, alejhisselam, morao živjeti dunjalučki dio svoga života pod kušnjom umanjene sposobnosti govora. Naime, Ibn Kesir bilježi predanje[8] koje kaže da je jednom prilikom, dok je Mūsā, alejhisselam, još bio dijete, Faraon posumnjao da je taj dječak ipak opasnost po njega, pa ga je odlučio pogubiti. Hazreti Asija se opet zauzela za dijete slagavši da je ono veoma glupo za svoje godine i da kao takvo nikome ne može biti prijetnja.

 Faraon je odlučio ispitati njegovu pamet pa je pred njega postavio ukusni plod i komad žeravice, veoma pažljivo posmatrajući za čime će od ponuđenoga dijete posegnuti. Naravno, dijete je krenulo posegnuti za slatkim voćem, ali je jedan melek u trenu okrenuo njegovu ruku ka žeravici. Stavio je žeravicu u usta i žestoko opržio jezik. Pošto je svakom jasno da bi samo dijete sasvim umanjenih intelektualnih sposobnosti krenulo jesti žeravu umjesto slatkog ploda, zločinac se umiri i poštedi mu život ubijeđen da je riječ o sasvim bezopasnom glupaku. Tako je Mūsā, alejhisselam, konačno bio sačuvan od opasnosti koja mu je prijetila od toga zločinca, ali je morao platiti cijenu da je u kasnijem periodu svoga života otežano govorio zbog posljedica ove ozljede jezika.

Izrastao je, Allahovom milošću, u mladića veoma velike snage, znanja i mudrosti. To su bili darovi dragog Allaha, njegova Gospodara, Milostivog, kako je i navedeno u Kur'anu časnom:

I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:14)

Voljom dragog Allaha Faraon i zločinci oko njega nisu mogli uočiti izuzetnu mudrost, oštroumnost i znanje darovane Faraonovu usvojeniku, već su ga i dalje smatrali glupim i sasvim bezopasnim.