Nakon što se povratio svojoj porodici i upoznao ih sa svim onim što mu se desilo, oni su, ujutro, nastavili putovanje, ali ne više kao izgubljeni putnici u noći, jer Musa, alejhisselam, nije više bio izgubljen, sada je, Allahovom milošću, tačno znao kuda da ide i u fizičkom smislu (uputio se ka Misiru), i u duhovnom smislu (uputio se ka izvršenju od dragog Allaha mu postavljene zadaće i čitav svoj daljnji život tomu posvetio). 

Stigao je u Misir i sastao se sa svojim bratom Harunom, alejhisselam, koji je, najvjerovatnije, već i sam bio dobio od dragog Allaha Objavu i tako saznao o zadaći koju su imali obaviti. Nakon što se smjestio sa svojom čeljadi u Misiru, među svojim narodom, 

Benu Israilom, trajno vezavši, Allahovom Voljom, svoju dunjalučku sudbinu sa njihovom, stiglo je vrijeme da njih dvojica odu do Faraona.

Izgleda da su osjećali izvjesnu dozu straha, jer je nasilje Faraona bilo općepoznato, ali im je Objava izbacila taj strah iz prsa i osnažila ih istinskim tevekulom (oslanjanjem na dragog Allaha):

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" "Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači." "Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 

'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.'" (20:42-48)

Stigli su na Faraonov dvor i po službenom protokolu prijavili se za susret sa njim. Naravno, po Allahovoj volji, koja je još davno odredila da se sastanu sa Faraonom i kažu mu ono što treba, nikako nisu mogli biti odbijeni, pa su se Musa i Harun, alejhimesselam, u zakazano vrijeme našli ispred Faraona i njegove svite u dvorskoj prijestolnoj dvorani.

Rekli su mu, kako je i navedeno u naprijed navedenim ajetima, da su oni poslati od Allaha, Boga, Jednog, i Jedinog, koji je Gospodar svih svjetova, pa tako i Misira. Rekli su mu i to da mu je od Boga naređeno da oslobodi od ropstva Israilćane i pusti ih da izađu iz Misira kako bi oni tako započeli put povratka u blagoslovljenu zemlju Ken'an, odnosno u Palestinu kako je mi danas zovemo.

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da riječi istine direktno pogađaju sujetu svakog tiranina i nasilnika, pa je Faraon ove riječi shvatio kao višestruku uvredu. Pun oholosti i inata prvo je Musau, alejhisselam, prigovorio na dobročinstvu koje mu je ranije bilo pruženo u njegovoj kući:

"Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?"; reče faraon, "i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?" "Ja sam onda ono uradio nehotice", reče, "a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. A dobročinstvo koje mi prebacuješ, da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?" (26:18-22)

Musa, alejhisselam, se nije ustručavao da pokuša Faraonu objasniti razloge davnoga ubistva i njegova bijega iz Misira, jer je, svakako, osjećao zahvalnost, ljubav i poštovanje prema Faraonovoj ženi koja ga je prihvatila i ljubavlju obasula kao dijete. Međutim, te riječi objašnjenja nisu dotakle Faraonovo srce, jer ih je on, kako mi mislimo, izrekao tek onako, usput. Pravi razlog njegove srdžbe bio je taj što mu je u lice rečeno da ima neko ko je iznad njega, ko je Gospodar njegov, 

Bog koga on treba da obožava; kao i to što mu je javno bilo izdato naređenje da ga izvrši. Naviknut da mu se svi klanjaju i slijepo, bez ijedne riječi neposluha, izvršavaju njegova naređenja, kao i da ga čak, neuzubillah, i bogom zovu; smatrao je najvećom drskošću da mu se kazuje kako ima neko iznad njega i da mu se izdaju naređenja. Zbog toga se suprostavio Musau i Harunu, alejhimesselam, i započeo verbalni duel sa njima. Tu rasprava je ovjekovječena kroz Kur'an Časni:

"A ko je Gospodar svjetova?"; upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete", odgovori on. "Čujete li ?"; reče onima oko sebe faraon. "Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka", reče Musa. "Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud", reče faraon. "Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate", reče Musa. A faraon reče: 

"Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" "Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?"; upita on. "Pa daj ga, ako istinu govoriš!"; reče faraon. I Musa baci štap svoj, kad on, zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali, bijela. "Ovaj je zaista vješt čarobnjak", reče glavešinama oko sebe faraon, "hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?" "Ostavi njega i brata njegova!", rekoše, "a u gradove pošalji da sakupljaju, sve čarobnjake vješte će ti dovesti." (26:23-37)

"Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?"; upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." "A šta je sa narodima davnašnjim?"; upita on. "O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!"

Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju. Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.

I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i da povjeruje odbio. "Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?"; upitao je. "I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!" "Neka ročište bude za praznik", reče Musa, "i nek se narod izjutra sakupi." (20:49-59)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi još jedna mudrost drevna, u Kur'anu Časnome na više mjestâ ovjekovječena, koja kazuje da oni koji neće da vjeruju u Gospodara svoga, uvijek mu'džize kojima su svjedoci smatraju običnim čarobnjaštvom i opsjenom, odnosno sihrom, odbijajući da pouku prihvate i dragom Allahu se predaju i pokore. 

Tako je i Faraon, vidjevši kako se pred njegovim očima Musaov, alejhisselam, drveni štap bačen na pod u živu zmiju pretvara; odnosno kako mubarek ruka njegova bijela postaje svaki put kada je on iz njedara izvuče, odbio da u tome vidi veliko i istinsko 

Čudo Gospodara i Stvoritelja svoga i jasan znak Njegov. 

Naprotiv, sve je to ležerno prokomentarisao kao obično čarobnjaštvo. Otišao je i dalje od toga i poželio da Musau, alejhisselam, pokaže kako i kod njega ima ljudi koji su u stanju da štapove i konopce u zmije pretvaraju. Zbog toga je odlučio da sakupi sve poznate čarobnjake koji su u Misiru obitavali da oni javno pokažu isto što i 

Musa, alejhisselam, kako bi tako potpuno obezvrijedio njegovu poruku. 

Sa druge strane i Musau, alejhisselam, je odgovaralo da se to sve odvija u javnosti, pred što je moguće većim brojem ljudi, kako bi svi oni čuli poziv Gospodara njihova, pa je predložio vrijeme predstojećeg misirskog praznika kada se uobičajeno u prijestonici sakupljalo dosta Egipćana iz svih krajeva zemlje. Faraon je taj prijedlog prihvatio. Kako se tog prazničkog dana odvijao ovaj neobični dvoboj Kur'an Časni nam, na više mjesta, jasno kazuje: