I čarobnjaci se u određeno vrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bi rečeno: "Hoćete li se iskupiti, da budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!" A kad dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: "Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?" "Hoće'', odgovori on, "bićete tada sigurno meni najbliži." Musa im reče:

"On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio, a vi ćete zapamtiti; poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!" "Ništa strašno!"; rekoše oni, "mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam 

Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici." (26:38-51)

I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?"; upitaše. "Da"; reče, "i bićete mi, zaista, bliski." "O Musa"; rekoše onda, "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?" "Bacite vi"; reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. I Mi naredismo Musau: 

"Baci štap svoj!"; i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi, a čarobnjaci se licem na tle baciše. "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova", povikaše, "Gospodara Musaova i Harunova!" 

"Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!"; viknu faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izodsijecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!" A oni rekoše:

 "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" (7:113-126)

I faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. "Teško vama!"; reče im Musa. "Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!" I oni se, tiho 

šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati. "Ova dvojica su čarobnjaci", rekoše jedni drugima, "hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu; zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, 

sigurno će postići šta želi!" "O Musa," rekoše oni, "hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?" "Bacite vi!"; reče on, i odjednom 

mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. "Ne boj se!"; rekosmo Mi, "ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti." I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: 

"Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!" "Vi ste mu povjerovali", viknu faraon, "prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati 

ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji." 

"Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!"; odgovoriše oni, "pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. 

A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije." Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili, njih sve čekaju visoki stepeni, edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili (20:60-76).

Vidimo kako je tog prazničnog dana, pred očima mnogih okupljenih stanovnika Egipta, istina nadjačala laž i prevaru. To je bio još jedan, kristalno jasan, Allahov Znak Faraonu, jer je upravo on bio taj koji je inicirao taj duel. 

Ono što su njegovi čarobnjaci učinili, u prvi mah je prestrašilo sve prisutne ljude (oči su im bile obmanute pa su, vjerovatno, vidjeli da se njihovi konopi i štapovi pretvaraju u zmije koje se hitro kreću, baš onako kako su čarobnjaci željeli da vide, a što se istinski nije dešavalo, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo), pa i Musaâ, alejhisselam, koji je u jednom trenu osjetio zebnju. Međutim, čim je on, po naredbi Allahovoj koju je upravo tog momenta primio, svoj štap bacio, on se, kao i uvijek, u veliku zmiju istinski pretvorio i ona je progutala sve ono što su čarobnjaci bili bacili. 

Tako se očevidno pokazalo kako je Musa, alejhisselam, iz tog duela izašao kao pobjednik, što niko od prisutnih nije mogao osporiti. Međutim, čarobnjaci su vidjeli, Allahovom milošću, i više od toga. Naime, oni, koji su najbolje znali šta su vradžbine istinski, u svojoj biti, i kako se one pripremaju, bez imalo sumnje su se osvjedočili da ono što je uradio Musa, alejhisselam, uopće nije bila vradžbina, već nešto što se istinski, bez ikakve obmane, desilo. 

Tako su shvatili da je to Čudo (mu'džiza) koje je došlo od Boga, Allaha, Gospodara svih svjetova kao Njegovo jasno znamenje ljudima, pa su tog momenta javno posvjedočili tu istinu koju su spoznali prihvativši Vjeru (islam) kojoj je Musa, alejhisselam, pozivao.

Njihov postupak bio je dodatni šamar Faraonu, koji je doživio da javno bude poražen u duelu sa Musaom, alejhisselam, i, šta više, da njegovi ''borci'' u tom duelu pred svima kažu kako je njegov ''protivnik'' bio u pravu. Sve je to kod njega izazvalo veliki bijes koji se okomio na čarobnjake i 

učinio ih istinskim šehidima (poznata je izjava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je najveći džihad reći istinu ravno u lice nepravednom vladaru), jer je on, gotovo bez i najmanje sumnje u to, svoju prijetnju i ostvario, pa su čarobnjaci, najvjerovatnije, bili mučeni i ubijeni od strane njegovih dželata, ali su na ahiret preselili sa osjećajem istinske sreće i slasti zbog svojega šehadeta. 

Zbog toga se može reći da je upravo Faraon bio najveća žrtva svoga vlastitoga bijesa, oholosti i inata, jer ga je to još više zaslijepilo, pa nije mogao da spozna ključnu poruku tog cjelokupnog događaja, a to je da su baš čarobnjaci, vješti majstori vradžbina, potvrdili da Musa, alejhisselam, nije čarobnjak i da on govori istinu koju treba slijediti.

Na isti način su bili zaslijepljeni i velikaši iz Faraonove svite. Svi su se oni, zajedno, zainatili istrajavajući u oholosti, negiranju Musaove i Harunove, alejhimesselam, poruke i odbijanju da puste Benu Israil iz Misira. Čak šta više, odlučili su da još više otežaju položaj Israilćana navođenjem Faraona da ponovo uvede monstruoznu, neko vrijeme prije toga napuštenu, praksu ubijanja muške novorođenčadi Benu Israila:

A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaâ i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima." (7:127)

Tako je narod Benu Israila ponovo zapao u najtežu fazu njihove kušnje u Misiru, ali ovog puta, Allahovom milošću, po posljednji put. Kada su se oni požalili Musau, alejhisselam, na to, on im je preporučio strpljenje i ohrabrio ih skorom budućom pobjedom i izbavljenjem iz Misira:

Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." "Zlostavljani smo", rekoše oni, "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati (7:128,129).