Nakon što je Musa, alejhisselam, u Medjenu proveo onoliko godina koliko je, još u praiskonu, Allahovom voljom određeno i zapisano na Lehvi-mahfuzu (Ploči pomno čuvanoj na kojoj su zapisane Allahove Odredbe o svim stvarima), došlo je vrijeme da on spozna istinu o sebi i sudbini svojoj, odnosno o zadaći koju je imao da obavi.

Sve je počelo njegovim odlaskom, zajedno sa svojom čeljadi, od punca svoga. Koji je konkretan razlog njegovog odlaska iz Medjena bio i kuda se bio zaputio nije nam poznato, a to i nije naročito bitno. Uglavnom, on i njegova porodica su bili na putu kada se jedne noći desilo da su zalutali. Pošto je shvatio da su se izgubili, Musa, alejhisselam, je, najvjerovatnije, odlučio da zastanu i da sačekaju zoru kako bi pronašli put po danu. 

U jednom trenutku Musa, alejhisselam, je u mrkloj noći uočio svjetlo jedne vatre koja je gorjela nedaleko od mjesta na kome su se nalazili. Odlučio je da ode do vatre u nadi da će od onih koji tamo konače dobiti informacije o putu, kao i zapaljenu granu kojom bi zapalio vatru u svome bivaku. Ženi i djeci je rekao da ostanu na tom mjestu gdje su bili dok se on ne vrati nazad. 

Krenuo je ka vatri, nesvjestan da time započinje jedan sasvim novi život za njega lično, i jedno od najznačajnih zbivanja u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije općenito. Kur'an Časni nas pomno informiše o tom veličanstvenom događaju:

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu:

"O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen. A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?"

"Ovo je moj štap", odgovori on, "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe."

"Baci ga, o Musa!", reče On. I on ga baci, kad on zmija koja mili. "Uzmi je i ne boj se", reče On, "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!"

"Gospodaru moj," reče Musa, "učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime, i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali. Ti, uistinu, znaš za nas."

"Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!"; reče On, "a ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe: 'Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.'

 I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: 'Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?'; Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama medu stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao; i Ja sam te za Sebe izabrao.

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!"

"Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači."

"Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! (20:9-47)

Odnosno, na drugom mjestu:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. "Pričekajte!"; reče čeljadi svojoj, "vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete."

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: "O Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova! Baci štap svoj!" I kad vidje da se poput hitre zmije kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, priđi i ne boj se, sigurno ti se nikakvo zlo dogoditi neće! Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojaviće se bijela, a bez mahane, i priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni."

"Gospodaru moj," reče, "ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrduje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.

"Pomoći ćemo te bratom tvojim", reče On, "i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici." (28:29-35)

Osim u navedenim, ajetima, ovaj je veličanstveni događaj opisan i na drugim mjestima u Kur'anu, a mi smo se, ovom prilikom, zadržali na ovome. Iz sadržaja svih kur'anskih ajeta koji o ovome govore moglo bi se zaključiti da je ovo bila prva Objava koju je primio Musa, alejhisselam. Te večeri, u toj blagoslovljenoj dolini Tuva, Musa, alejhisselam, je, stojeći pored žbuna u kojem je gorjela vatra, a da ga nimalo nije sagorijevala (to je bilo Čudo koje je privuklo njegovu pažnju), po prvi put slušao 

uzvišeni govor dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i od Njega dobio emanet, čast i odgovornost Vjerovjesništva i Poslanstva, emanet koji je do kraja svoga, ovosvjetskoga, života vjerno čuvao, ostajući do kraja iskren i dosljedan u ispunjenju zadaće koja mu je tada data u obavezu. Tom prilikom, kako se jasno vidi iz naprijed navedenih ajeta, Vjerovjesništvo je, uz njega, dobio i njegov stariji brat Harun, alejhisselam, čime se objelodanila još jedna veličanstvena i plemenita mudrost dragog Allaha, svjetova svih Stvoritelja i Gospodara.

Naime, očevidno je da je govorna mahana, koja je bila kušnja Musaova, alejhisselam, i koja ga je pratila za svo vrijeme dunjalučkoga života, bila sevep (uzrok) da i Harun, alejhisselam, od dragog Allaha dobije emanet Vjerovjesništva kako bi on svojom rječitošću mogao pomoći mlađem bratu u njegovoj zadaći. Odavde se jasno vidi koliko čovjek griješi kada nestrpljivo, pa i bezobrazno, svome 

Gospodaru postavlja pitanje: ''Zašto baš meni kušnja, šta sam ja sagriješio!?'' Musa, alejhisselam, jedan od Allahu najdražih i najvoljenijih stvorenja, morao je prihvatiti govornu mahanu kao svoju sudbinu u ovosvjetskom životu, a ne znajući razlog toga dugo vremena, tačnije sve dok nije, bez toga da je i pitao, saznao dvije plemenite i prelijepe dragocijenosti koje su time neposredno bile uzrokovane: njegov život je bio spašen i njegov brat je dobio status Allahovog Vjerovjesnika. 

I ovo je jedan od mnogobrojnih slučajeva iz kojih čovjek treba da izvuče pouku da nikad ne treba da nestrpljivo sudi o Allahovim kušnjama jer ono što On, Jedan, Jedini odredi to je uvijek, bez izuzetka, dobro bez imalo zla, pravda bez imalo nepravde, savršenstvo bez imalo manjkavosti.

Nakon ove digresije vraćamo se opisu života Musaova, alejhisselam.