Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i većine Egipćana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a većina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet časnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israilćana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila pojačana činjenicom da je značajna količina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. 

Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, od dragog Allaha kao pouke i opomene poslate, pogrešno pripisivali Musau, alejhisselam, i njegovu narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje većine Egipćana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israilćanima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili po svakom misirskom naselju.

 Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlučna u želji da masakrira Benu Israil. Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao lično Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. 

Gordi i oholi zbog svoje, očevidne, brojčane nadmoći nad Israilćanima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemoćnih ljudi, jezdili su preko pustinje, vozeći se na dvokolicama i jašući na jahalicama, brzo smanjujući prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israilćani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Međutim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli 

stići sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.

Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israilćani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za leđima moćna i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj će svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlučnim riječima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):

I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!"; reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (26:52-62)

Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo naređeno da zagazi u plićak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u plićak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se započeo dešavati veličanstveni događaj, jedno od najvećih Allahovih Čuda i pouka ljudima, Čudo koje je trajno zapisano u sjećanju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: 

Pred očima svih očevidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine između kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egipćana. Međutim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve već davno bio odredio pa Egipćani nikako nisu mogli ući u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, 

u odnosu na ono što im je bilo određeno. 

Postoje predaje da su meleki zadržavali Faraona i njegovu vojsku, a postoje i predaje da je Allah postavio plameni zid, barijeru koja je razdvajala Egipćane od Musaâ, alejhisselam, i njegove lične pratnje, koji su, vjerovatno, još uvijek stajali na morskoj obali i čekali da svi pripadnici zajednice uđu u prolaz, prije nego što oni uđu. Egipćani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israilćani, do posljednjeg čovjeka, mogli preći na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog Čuda, veličanstvenog Znamenja i jasne opomene. 

Međutim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još veću zlobu osjećali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah čim im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastojeći da što prije sustignu i pobiju Israilćane.

Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israilćanin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka između njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio objavu:

Tada mu je postalo jasno da će to biti teška, ali i zaslužena kazna Egipćanima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i čekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, između ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. 

Kada su svi Egipćani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom naređeno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. 

Ukočeni od užasa, Egipćani nisu ništa mogli učiniti da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budućim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:

I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).

Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).

Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj način se, još jednom, obistinila Allahova Riječ, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).

Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu činjenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo poučnim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi ljudi među Faraonovim savremenicima u Misiru smatrali čak i to da je on besmrtan, pa su čak i neki od Israilćana pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio tog sujevjerja jasno pokazavši mrtvo Faraonovo tijelo, 

koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, između svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. 

U svakom slučaju, sasvim je sigurno da su i život ovog tiranina, i njegova sudbina, i njegovo očuvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulumćara koji nepravedno nasilje čine ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje čovjek čini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragog Allaha, Svemoćnog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.

Posebno je interesantna i činjenica da se propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema, po islamskom, lunarnom kalendaru (Dan hašure), o čemu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a u kome se kaže da su Jevreji u Medini postili Dan hašure zato što je toga dana uništena Faraonova vojska u dubinama Crvenog mora, pa je Muhammed, alejhisselam, oporučio cjelokupnom svome Ummetu da i mi postom obilježavamo ovaj mubarek dan.