Sinaj: Nakon što su Musa i Harun, alejhimesselam, zajedno sa čitavim svojim narodom, prešli Crveno more i stupili na tlo sinajskog poluotoka, nastavili su svoje putovanje, ali ne više prema Ken'anu na istoku, već su pošli obalom Sinaja prema jugu. Ovako su postupili prema Objavi, jer je dragi Allah, još u praiskonu, odredio da Njegov miljenik i sugovornik, Musa, alejhisselam, dođe na Sinajsku goru, pa su se prema njoj i uputili.

Putujući zajedno sa svojim narodom i svakodnevno posmatrajući njihovo ponašanje Musa, alejhisselam, je vremenom počeo uviđati i osjećati njihove mahane i slabosti, koje su se na različite načine izražavali u njihovoj vjeri, iskrenosti i moralu. Tako je, jedne prilike, na svoje zaprepaštenje, uvidio da neki među njima čak nemaju niti jasnu i čistu spoznaju o svome Stvoritelju i Gospodaru:

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," rekoše, "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!"; reče on. "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" (7:138-140)

Tada je na vidjelo izašlo da su srca nekih Israilćana još uvijek bila pod jakim uticajem idolopokloničke tradicije u čijem su okruženju egzistirali. Naime, koliko je nama poznato, većina naroda što življahu u ta drevna vremena bijahu mnogobošci i idolopoklonici pa je pripisivanje ''božanskog statusa'' raznim likovima iz njihovih mitova i mašte, njihovo izjednačavanje sa istinskim 

Bogom, Stvoriteljem i Gospodarom, kao i prikazivanje njihovih likova u formi idola, bila nadaleko rasprostranjena i uobičajena praksa. 

Takvoj ''modi vremena'' bila su sklona srca nekih među Benu Israilom pa su i oni željeli da to uvedu u svoju tradiciju kako bi imali ''vidljivog boga'' da mu ibadet čine. 

Čak i ako se desilo to da je tom prilikom od Musaâ, alejhisselam, traženo da izradi kip koji bi prikazao izgled Jahvea, odnosno Allaha, kojemu su željeli ibadet činiti, to je opet apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta istinske Allahove Vjere i Njegovog vječnog Zakona, a Allah dragi zna kako je zaista bilo. Uglavnom, Musa, alejhisselam, je tada svojim odlučnim nastupom ovo zlo u korijenu suzbio i tako je ovaj incident sretno 

okončan bez ikakvih, barem koliko je nama poznato, ozbiljnijih posljedica.

Međutim, naredni incident, koji se desio neko vrijeme nakon prvog, desio se u mnogo dramatičnijim okolnostima. Ovaj drugi incident je pokazao da svi Israilćani nisu imali čvrstu i jaku vjeru u istinitost riječi Musaâ i Haruna, alejhimesselam. O ovome govore sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

Sljedbenici Knjige traže od tebe (Muhammede) da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaâ su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali (4:153);

I kada ste (dragi Allah se obraća Israilćanima) uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"; munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili. (2:55,56).

Vidimo, dakle, da je ovoga puta bilo iskazano direktno nevjerovanje u Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i njihovu misiju. U stvari, na neki način je, čak, iskazana nevjera i u dragog Allaha, jer su neki od Israilćana, na jedan krajnje drzak način, svoju odanost Musau, alejhisselam, i svoje vjerovanje u njegova Gospodara, uvjetovali time da svojim očima vide dragog Allaha. 

Veličina drskosti i krajnjeg bezobrazluka te skupine Israilćana, još više se očitovala u činjenici da je taj zahtjev došao od strane onih koji su se neko vrijeme prije toga lično, svojim ušima i očima, osvjedočili u tolika Čuda koja su bila poslata Faraonovom narodu, odnosno onih koji su svojim vlastitim nogama prošli suhim prolazom kroz Crveno more. 

Toliki stepen nezahvalnosti i pokvarenosti nije mogao proći nekažnjen, pa je izgrednike pogodila munja sa nebesa i sve ih pobila. Međutim, kako kazuje jedan znameniti hadisi-kudsi, Allahova milost je iznad Njegove srdžbe, pa je Onaj koji usmrćuje i oživljava oživio izgrednike, 

koje je netom ranije munja bila pobila.

Nakon što se situacija ponovo povratila u normalno stanje, nastavili su svoje putovanje, prema jugu, obalom Crvenog mora, sve dok nisu došli do planinskog masiva po kojem je imenovan čitav poluotok, Sinajske gore (Turi - Sini, na arapskom). U međuvremenu se, negdje tokom putovanja, koloni pridružio Musaov, alejhisselam, punac, sa čitavom svojom porodicom, pa je tako sva rodbina žene Musaove, alejhisselam, postala dio zajednice Benu Israila. 

Kada su došli do podnožja Sinajske gore Musa, alejhisselam, je podigao logor u jednoj dolini koja je bila dovoljno velika da su se svi u njoj mogli smjestiti. On je još ranije bio dobio Objavu od dragog Allaha da se mora sam popeti na Sinajsku goru, pa je povjerio svome bratu Harunu, alejhisselam, da ga, sve dok se ne vrati, zastupa među narodom u svojstvu njegova zamjenika:

Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" (7:142)

Kada je došlo vrijeme polaska, u logor je došao melek Džibril da povede Musaâ, alejhisselam, do mjesta određenog za susret sa uzvišenim Allahom. Džibril nije bio vidljiv nikome od Israilćana osim Musau, alejhisselam, a vjerujemo i Harunu, alejhisselam. Međutim, ipak ga je osim njih dvojice, sa znanjem i dopuštenjem dragog Allaha, mogao vidjeti još jedan Israilćanin koji se zvao Samirija. Samirija nije nikome govorio šta je vidio i iskoristio je priliku da uzme nešto zemlje ispod 

Džibrilove stope, odnosno, vjerovatno, sa mjesta na kojem je ostao trag od Džibrilove stope, a Allah najbolje zna. Musa, alejhisselam, to nije primijetio i krenuo je, u društvu plemenitog i cijenjenog Džibrila, uz Sinajsku goru sve dok nije došao do mjesta koje je dragi Allah odredio za susret. 

Tada je začuo Glas čija se savršenost i ljepota našim ograničenim 

mjerilima nikako ne mogu iskazati, Glas dragog Allaha:

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; reče, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)

Ovi plemeniti ajeti, posebna su pouka svima nama. Još jednom je jasno potvrđeno kako je Musa, alejhisselam, na ovom svijetu bio iznimno odlikovan i počašćen slušanjem Allahovog Govora, tom posebnom i, na ovom svijetu veoma rijetkom blagodati, kojom, vjerujemo, nisu bili na dunjaluku obdareni čak niti svi Allahovi poslanici. Također vidimo i predivnu pouku da viđenje Allahovog lica, odnosno Njegov pogled, na ovom svijetu ne može niti masivna planina izdržati (rekli bismo niti bilo kakav materijalni oblik, a dragi Allah zna najbolje), a da se sa zemljom potpuno ne sravni.

Tada je, na blagoslovljenoj Sinajskoj gori, Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, objavio Musau, alejhisselam, Tevrat, Knjigu putokaza, upute, milosti, pouke, zakona, i svakih drugih neizmjernih blagodati. Tada su Benu Israil dobili svoj Furkan (Furkan je jedno od imena časnoga Kur'ana, i ima značenje Knjige koja razdvaja istinu od laži i koja zbog toga predstavlja nepogriješivi putokaz na ovome svijetu - Tevrat, Zebur i Indžil su imali isto svojstvo za Benu Israil). 

O ovome veličanstvenome događaju časni Kur'an nam govori na više mjesta, a mi smo, ovom prilikom, odabrali sljedeće ajete:

"O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" ... (7:144,145).