Iz navedenih ajeta jasno je da je Tevrat originalno objavljen u vidu zapisa na kamenim pločama ''na kojima je bila napisana pouka i objašnjenje o svemu i svačemu''. Objavljivanje Tevrata kompletirano je u roku od četrdeset noći, koliko je Musa, alejhisselam, ostao na Sinajskoj gori.

Međutim, za to vrijeme u dolini se odvijala prava drama. Neko vrijeme nakon što je Musa, alejhisselam, otišao, u logoru Benu Israila započela je žestoka smutnja, kojoj je uzročnik bio Samirija. On je, na neki način (nije nam poznato kako se to konkretno desilo), uspio ubijediti neke Israilćane da mu dadnu egipatsko zlato, od kojeg je onda izlio statuû teleta. 

Prilikom izljevanja statue on je u zlato bacio onu zemlju, što ju je ranije uzeo ispod Džibrilove stope, tako da je zlatno tele, na neki način, postalo živo i počelo glasno mukati. 

Ovo je veoma interesantan momenat koji neki mufesiri Kur'ana objašnjavaju tako što kažu da melek Džibril, s Allahovim dopuštenjem, sobom nosi izvjesnu količinu životvorne energije (nazovimo je tako), koja se donekle zadržala u zemlji po kojoj je on hodio, a koju je uzeo Samirija. 

Zato je, vjerujemo samo u kratkom i ograničenom vremenu, tele oživjelo i glasom se javilo, kada je on bacio tu zemlju na njega, a Allah najbolje zna kako je uistinu bilo. Koliko god da je taj vremenski period u kome je zlatno tele bilo živo i glasno mukalo trajao, to je ipak bilo dovoljno dugo da su se Benu Israil mogli potpuno osvjedočiti tom začudnom događaju. Samirija je iskoristio njihovu veliku začuđenost i pozvao ih da zlatno tele počnu obožavati i klanjati mu se, glasno viknuvši:

Jedan broj pripadnika Benu Israila povjerovao je Samiriji i počeli su obožavati zlatno tele. Vidjevši ovo svetogrđe i idolopoklonstvo Harun, alejhisselam, se tom zlu energično suprostavio opominjući glasno zabludjele među Israilćanima:

Međutim, ta zabludjela skupina Israilćana izgleda da uopće nije uvažavala autoritet Haruna, alejhisselam, tako da njegov poziv kod njih nije imao snagu zbog koje bi se odrekli onoga što su činili, pa su mu odgovorili:

Harun, alejhisselam, naravno, nije mogao da toleriše takvo njihovo ponašanje pa ih je i dalje uporno i glasno upozoravao, sve dotle dok stvar nije došla do usijanja, odnosno do momenta kada je čak i njegov život došao u opasnost. Pošto je za svo to vrijeme jedna, vjerujemo znatno brojnija, skupina Israilćana, a dragi Allah najbolje zna, sačuvala čistotu svojih srca i, ostavši vjerna Harunu, alejhisselam, ostala u okrilju istinske Vjere, došlo se na sam rub oružanog sukoba.

Dvije, međosobno do krvi zavađene, skupine Israilćana stajale su jedna nasuprot druge, a Harun, alejhisselam, je bio u procjepu između njih. Fizički onemogućen da sam natjera zabludjelu skupinu Israilćana da odbace zlo u koje su upali, Harun, alejhisselam, ih je mogao zaustaviti samo tako da povede sebi odanu skupinu u boj protiv njih. 

Međutim, izgleda da su u njegovom sjećanju izuzetno jako bile utisnute riječi naredbe da čuva red i jedinstvo Benu Israila, koju mu je Musa, alejhisselam, izdao pri odlasku, pa se, vjerovatno, pobojao da bi pretjerano žustra reakcija mogla izazvati razdor i nered unutar zajednice. Odlučio je da sačeka povratak Musaov, alejhisselam. Tako su se Harun, alejhisselam, i odana skupina Benu Israila, distancirali od zla idolopoklonstva u koje su upali ostali, i od njih izdvojili, dok su zabludjeli prakticirali idolopokloničko klanjanje zlatnom teletu.

U međuvremenu na Sinajskoj gori Musau, alejhisselam, je upotpunjeno objavljivanje Tevrata, i on je od dragog Allaha dobio informaciju o onome što se dešavalo u dolini:

"A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?" "Evo ide za mnom", odgovori on, "a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan." "Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli", reče On, "njega je zaveo Samirija." I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. "O narode moj," reče, "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? 

Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!" "Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje", odgovoriše. "Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili." A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: 

"Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" 

Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: "O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" "Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa", odgovorili su oni.

"O Harune," povika Musa, "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje," reče Harun, "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'"

"A šta si to ti htio, o Samirija?"; upita Musa. "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli", odgovori on, "pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." "E onda se gubi!"; reče Musa, "čitavog svog života ćeš govoriti: 'Neka me niko ne dotiče!', a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (20:83-97)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi kako je Musa, alejhisselam, bolno i emotivno doživio ovu nevaljalštinu u koju je dio njegovog naroda zapao, i kako je on energično reagovao, kada se vratio. Kur'an Časni nam da drugom mjestu o istome događaju kazuje sljedeće:

I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!" 

A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?"; i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," reče Harun, "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." "Gospodaru moj," zamoli Musa, "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" 

One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti. (7:148-153)

Kao što se vidi iz ajeta, neki od Israilćana su i na ovom svijetu kažnjeni zbog svojega zločina, ali je isto tako, kao i uvijek, ostavljena mogućnost Allahovog oprosta iskrenim pokajnicima. Na drugom mjestu Kur'an Časni nam o ovome daje konkretno izviješće:

I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv" (2:54).

Prema vanjskom smislu sadržaja naprijed navedenog ajeta jasno je da su obožavaoci teleta među Israilćanima pobijeni za kaznu zbog svoga zločina. Mi smo ubijeđeni, s obzirom na neupitnu i beskrajnu Allahovu milost, koja, zasigurno, prevazilazi Njegovu srdžbu (kako nam kazuje poznati hadis kudsi kojeg od Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže), a isto tako i s obzirom na Njegovu savršenu pravdu, da je smrtna kazna izvršena samo nad onim Israilćanima koji se, i nakon povratka Musaâ, alejhisselam, u logor, nisu istinski i iskreno pokajali zbog svoga grijeha. 

Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah primio pokajanje svih onih Israilćana koji su se iskreno i potpuno pokajali zbog obožavanja teleta, a smrću su kažnjeni samo oni koji to nisu htjeli učiniti, a dragi Allah najbolje zna nad kojima je od Israilćana izvršena smrtna kazna, odnosno kojima je od njih oprošteno s obzirom na sljedeće Allahove plemenite riječi:

Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili... (4:153).

Veoma je interesantno da neki mufesiri tumače naprijed navedeni ajet (2:54) tako da su kažnjeni Israilćani svojom smrću očistili svoje grijehe, 

i dobili status šehida, a punu istinu jedino dragi Allah zna.

Nakon što se Musa, alejhisselam, malo smirio, uzeo je bačene kamene ploče sa uklesanim Tevratom i odabrao sedamdeset ljudi koji su, zajedno sa njim, trebali u određeno vrijeme i na određenom mjestu stati pred dragog Allaha. Na putu ih je zatekao jak zemljotres:

I kad Musaâ srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče:

"Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se, vraćamo Tebi!"

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli.

Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovijesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:154-158)

Ovi nam ajeti donose još jednu, veoma značajnu i veoma interesantnu činjenicu da je Musa, alejhisselam, još tada, bio informisan od strane dragog Allaha o posljednjem Njegovom poslaniku, ''koji neće znati niti da čita, niti da piše'', i koji je zapisan u Allahovim Knjigama koje su njima dostavljene (tada samo Tevratu, a mnogo kasnije i u Indžilu). 

Tom prilikom su Musa i Harun, alejhimesselam, te, zajedno sa njima dvojicom, i čitav narod Benu Israila, spoznali svoju obavezu da tog obećanog Poslanika prihvate i slijede u vrijeme kada im on dođe, obavezu o čijem izvršenju ovisi ispunjenje njihova zavjeta data dragom Allahu, odnosno njihova deredža kod dragog Allaha i njihovo boravište u vječnosti budućeg svijeta. 

Tako se voljom dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, desilo da je Resulullah Muhammed, alejhisselam, ''Pečat vjerovijesnika'' (Hatemul-enbija), odnosno posljednji poslanik što je od dragog Allaha poslat čovječanstvu, postao predmetom svekolike čežnje i iščekivanja mnogih generacija potomaka Israilovih (Benu Israila), u veoma dugom vremenskom periodu što se mjeri hiljadama godina, u periodu u kojem su valjane generacije Benu Israila savjesno i veoma brižno čuvale predskazanje o obećanom poslaniku ''koji neće znati niti da čita, niti da piše''. Međutim, nakon nekog vremena, istovremeno sa uklanjanjem originalnoga 

Božijega govora u Tevratu, kao i mijenjanjem putem ubacivanja ljudskih shvatanja i odmišljanja, što ga učiniše neke slabovjerne i griješenju sklone generacije Israilćana, i ovo predskazanje se zamagli i izbrisa, odnosno izmijeni u učenje o obećanom Mesiji iz loze kralja Davida (Davuda, alejhisselam). Kada je Benu Israilu zaista i stigao Allahov miljenik i odabranik iz Davudove, alejhisselam, loze, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, on ih je ponovo podsjećao na originalno predskazanje o Muhammedu, alejhisselam, i tako ih pozivao da se povrate izvornosti svoje Vjere. 

Pošto oni Mesiha Isaâ, alejhisselam, u srcima svojim ne prihvatiše kao Allahova poslanika i ne poslušaše riječi njegove, dragi i svemilosni Allah ih ponovo podsjeti ajetima časnoga Kur'ana, koje smo naprijed citirali (7:157,158) na, tada već drevno, predskazanje o obećanom ''poslaniku koji ne zna da čita i piše'', čije prihvatanje i slijeđenje im bi strogo naređeno.

Nakon ove digresije nastavićemo, inša'Allah, naše kazivanje o Musau i Harunu, alejimesselam.

Iz časnoga Kur'ana i ostalih relevantnih izvora jasno se vidi da je dragi Allah oprostio Benu Israilu obožavanje zlatnog teleta u podnožju Sinajske gore i tako su se, Allahovom beskrajnom milošću i Njegovom velikom ljubavlju prema Musau i Harunu, alejhimesselam, i odabranom narodu Benu Israila, ovi dramatični događaji okončali na najljepši način.

Nakon okončanja kušnje zemljotresom i utješne Objave Musau, alejhisselam, koja je umirila i obradovala njihova uplašena srca, Israilćani su se spremili za daljnje putovanje jer je već bilo došlo vrijeme da se pređe na istočnu stranu Sinaja i nastavi put dalje prema istoku, u pravcu svete zemlje Ken'an, koja je od dragog Allaha obećana čestitim potomcima Ibrahima, alejhisselam.