Nakon što se ispunio rok, određen od strane Allaha, Živog, Vječnog, u kojem su Egipćani dobivali opomene i šansu za spasenje, došlo je, konačno, vrijeme izlaska Benu Israila iz Misira i prestanka njihove dugotrajne kušnje i patnje koju su tamo podnosili. Nije nam poznato šta je to, konkretno, navelo Faraona i njegove glavešine, do tada tako tvrdoglave i uporne u inatu, da popuste i dozvole izlazak Benu Israila iz Egipta. 

Moguće da im je Allah dragi jednostavno u tom vremenu smekšao srce, ili su im dosadile stalne pritužbe i molbe njihova naroda da puste Israilćane ne bi li tako prestale tegobe koje su ih sustizale. Samo dragi Allah zna kako je uistinu bilo, i samo On, Sveznajući, zna da li ima i koliko ima istine u onome što je u starozavjetnoj Knjizi izlaska zapisano po ovom pitanju, a što smo se mi odlučili ovom prilikom spomenuti zbog značaja koji tom događaju pridaje tradicija Judaizma.

Naime, u Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (Allah, odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu, kaznu koja je bila tako žestoka da je odmah skršila svaku njihovu želju 

za daljnjim inatom i odbijanjem izvršenja onoga što je od njih traženo. 

Riječ je o usmrćenju prvorođenog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je rečeno da će određene noći umrijeti prvorođeno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvorođenog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvorođenog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. 

Tada je naređeno da svako domaćinstvo Benu Israila, do utvrđenog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispeći i te noći čitavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. 

Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila ponoć melek Azrail (Knjiga izlaska kaže da je to bio Bog, lično, ali mi smo, bez sumnje, ubijeđeni da je to bio melek Azrail jer je, prema onome što nalazimo u Kur'anu i hadisima, njemu stavljeno u dužnost usmrćivanje ljudi kada dođe njihov edžel, a i zbog toga što smo se uvjerili da se u starozavjetnim tekstovima dešava da se melek zamijeni sa otjelovljenim Bogom, neuzubillah, 

Allahu se utječemo od ovoga, pa se bojimo da bi i ovdje mogao biti takav slučaj, a Allah istinu zna) se spustio u Misir i uzeo dušu prvorođenog djeteta u svakom domu čija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te noći se strašan jauk boli razlegao čitavim Egiptom, jer nije bilo kuće u kojoj neko nije umro. Faraon je tada konačno, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, 

dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.

Evo, ovako govori Knjiga izlaska o tom događaju u Egiptu, a vjerska tradicija Judaizma, pomenutu noć slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te noći zaobilazila domove Benu Israila i, prolazeći mimo njih, harala egipatske domove.

Ponavljamo, s obzirom na to da Kur'an Časni uopće ne govori o pomoru prvorođene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, barem koliko je nama trenutno poznato, nema podataka o tome, a imajući u vidu osvjedočenu činjenicu (molimo vidjeti Kur'an Časni, 5:13) da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite riječi Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja događaja, a dragi Allah najbolje zna.

Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, jedne prilike, vjerovatno u stanju ogorčenja zbog tolikog stepena oholosti, poricanja istine, i raznih drugih iskvarenosti Faraona i glavešina njegovih, uputili dragom Allahu dovu protiv njih:

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; reče On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88,89)

Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israilćani mogu poći, ujedno bio i početak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israilćana bio uzrok velike srdžbe Egipćana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom značajnom činjenicom, a to je da su Israilćani sa sobom ponijeli veliku količinu misirskog zlata.

Nije nam baš sasvim jasno kako se desilo da Benu Israil dođu u posjed tako velikog materijalnog bogatstva, a koje je ranije pripadalo Egipćanima. Knjiga izlaska kazuje da je Israilćanima putem Objave bilo naređeno da od svojih misirskih komšija u zajam zatraže zlatnike, zlatni nakit i razne 

druge dragocijenosti izrađene od zlata, a da je Bog omekšao srca Egipćana, pa su im oni dragovoljno te dragocijenosti dali u zajam. Moguće da se tako zaista i desilo da bi se ispunila Odredba Allahova da Faraon i vojska njegova kasnije krenu u potjeru za njima, kada su vidjeli da su im izmakli sa svim tim silnim bogatstvom, a Allah najbolje zna kako je bilo.

U svakom slučaju može se reći da su Benu Israil to veliko materijalno bogatstvo stekli sa Allahovim znanjem i dopuštenjem, na što upućuju sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

I Mi ih (Egipćane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).

Zemlja i sva njezina bogatstva vlasništvo su samo dragog Allaha i On to u naslijeđe daje od Svojih robova kojima On hoće, pa su tako, ma koji način sticanja konkretno bio u pitanju, Israilćani to zlato, bez ikakve sumnje, dobili na halal način.

Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma dugačka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Takođe su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sjećanju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada dođe vrijeme da napuste Misir. 

Tu oporuku su držali u sjećanju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko četiri stotine i dvadeset šest godina, računato prema sunčevom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. 

Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspoređeni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idući pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na čelu kolone. Neizmjerna radost koju su osjećali zbog toga što su dočekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne noći njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom 

Allahu, još su više bili pojačani Njegovim očevidnim Znamenjima koje su stalno imali pred očima, i danju i noću. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a noću bi se taj stub 

od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. 

Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali ići, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.