A kada je Mūsā rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" "Ne dao mi Allah da budem neznalica!"; reče on. "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kojih godina ona treba biti." "On kaže"; odgovori on, "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!"

I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili. Mi smo rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!"; i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili. Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su, ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. 

A Allah motri na ono sto radite. (2:67-74)

Ovdje se jasno vidi kako je među Israilćanima bilo dosta onih koji nisu imali plemenito svojstvo istinskih vjernika da odmah izvršavaju ono što im dragi Allah i Njegov poslanik narede, bez pitanja i pogovora, samo uz riječi: ''Čujemo i pokoravamo se!''[9] Umjesto toga, oni se skanjuju i kao da jedva čekaju neki razlog da ne izvrše naređenje. Kada više nisu mogli izbjegavati izvršenje naredbe, zaklaše kravu i, kako nam to Kur'an jasno veli, ''jedva to učiniše''. 

Tek kada su zaklali kravu, postalo im je jasno da je ta naredba dragog Allaha bila vezana za slučaj ubistva jednog čovjeka što su neki od njih malo prije toga učinili i onda nastojali prikriti, jer kada su, po naredbi Allahovoj, komadom mesa zaklane krave udarili mrtvo tijelo ubijenog čovjeka, on je oživio, ustao, rekao ko ga je ubio i onda ponovo pao mrtav. To je bilo još jedno veliko Allahovo čudo kojemu su oni bili svjedoci i jasno su vidjeli primjer Allahovog oživljenja mrtvih ljudi, ali su, kako nam naprijed navedeni ajeti jasno kazuju, srca njihova ostala ''kao kamen tvrda ili još tvrđa''.

U Kur'anu su nam navedeni i primjeri odnosa nekih Israilćana prema poštivanju naredbe o suboti. Naime, poznato je da je u Šerijatu koji je za njih tada važio bila veoma stroga naredba o tome da dan subote mora biti posvećen isključivo za ibadet dragom Allahu, pa je tog dana najstrožije bio zabranjen svaki rad, odnosno svako izvršenje ma kakvih ovosvjetskih poslova i aktivnosti. 

Međutim, griješenju sklonim i dunjaluku pretjerano naklonjenim ljudskim srcima nije bilo lahko čitav dan ništa ne raditi, pa su neki među Israilćanima relativno često kršili ovu naredbu dragog Allaha. Kur'an časni nam spominje jedan zanimljiv primjer njihovog griješenja vezano za naredbu o suboti:

I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. (7:163)

Veoma je interesantno uočiti kako ih je dragi Allah iskušavao sa ribama, ali isto tako upozoravao i davao pouku koju su znani među njima mogli uočiti i njome se okoristiti. Međutim, kada su neke druge prilike neki od Israilćana oholo i drsko kršili naredbu o suboti, kazna za njih i pouka za ostale bila je mnogo ozbiljnija. Naime, tada su svi prekršioci za kaznu bili pretvoreni u majmune:

I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" (7:166)

Vama (O, Israilćani) je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: "Budite majmuni prezreni!" Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha. (2:65,66)

Mada se ove riječi dragog Allaha mogu shvatiti i simbolički, mi smo, ipak, mišljenja da su oholi neposlušnici bili kažnjeni istinskom transformacijom u majmune. Na ovakav zaključak, po našem mišljenju, upućuje poruka plemenitih ajeta da je taj slučaj ostavljen i savremenicima i ostalim pokoljenjima kao opomena i pouka,[10] a dragi Allah najbolje zna.

Posebno dramatičan i, po svojim posljedicama, veoma upečatljiv i dalekosežan slučaj njihove prevrtljivosti desio se na samoj granici Svete zemlje. Naime, kada su se, nakon dugotrajnog i napornog putovanja, Benu Israil približili granicama Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je odlučio da pošalje nekoga u izviđanje, da ih obavijesti o tome 

kakvo je stanje u zemlji u koju su trebali ući. Među odabranim izviđačima dvojica mladića posebno su se isticala svojom snažnom i iskrenom vjerom, čestitošću, odanošću, plemenitošću, mudrošću i sposobnošću, a što su Mūsā i Harun, alejhimesselam, još odranije uočili. 

To su bili Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna. Izviđači su otišli u Svetu zemlju da izvrše svoj zadatak, a ostali članovi zajednice su se ulogorili i čekali njihov povratak. Oduševljenje i radost što im je plemenita zemlja i obećani život u izobilju bio ''na domak ruku'', u prvi mah su se, po povratku Jošue i Kaliba povećali kada su im oni opisali ljepote i blagodati što su ih tamo vidjeli i, pogotovo, kada su im pokazali neke od plodova Svete zemlje koje su sa sobom donijeli. Međutim, to je oduševljenje naglo splasnulo čim su ih Jošua i Kalib izvijestili da su paganska, mnogobožačka plemena i narodi koji tamo žive veoma snažni i brojni. 

Budući da je, najvjerovatnije, dragi Allah htio da tim mnogobožačkim stanovnicima Svete zemlje istjerivanje odatle od strane muslimana Israila bude kazna zbog njihovih nagomilanih zlodjela i grijeha, Benu Israilu je bila zapovijeđena borba protiv tih naroda.

A kada Mūsā reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni." (5:20,21)

Ali, Israilćani su bili isuviše slabe vjere, plašljivi i malodušni, tako da im je snaga mnogobožaca unijela strah u kosti i oni nisu smjeli da se upuste u borbu.

Oni rekoše: "O Mūsā, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." (5:22)

U Starom zavjetu, ali i u utemeljenim islamskim predajama, kaže se da su tada osim, naravno, Musāa i Haruna, alejhimesselam, od svih Israilćana jedino Jošua i Kalib bili čvrste vjere i dragom Allahu iskreno odani, te da su njih dvojica nastojali ubijediti ostale da budu pokorni naredbi dragog Allaha i Musāa, alejhisselam.

Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (5:23)

Međutim, te riječi nisu imale uticaja na narod, tako da su Israilćani na tom mjestu ponovo učinili jedan izuzetno težak grijeh, a riječi koje su tada izgovorili predstavljale su svojevrstan vrhunac drskosti i bezobrazluka: