"O Mūsā," rekoše oni, "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (5:24)

Prenosi se da su na ovako drske riječi Jošua i Kalib u revoltu i očajanju razderali svoju odjeću, a Mūsā i Harun, alejhimesselam, su pali na sedždu. Mūsā, alejhisselam, se, vjerovatno duboko u svom srcu pogođen ovakvom drskosti, obratio dragom Allahu:

"Gospodaru moj," reče Mūsā, "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!" (5:25)

Mada bi se, na prvi pogled, iz ovog ajeta dalo uočiti da su tom prilikom samo Mūsā i Harun, alejhimesselam, ostali dragom Allahu iskreni i poslušni, nama izgleda sasvim logičnim da riječi Mūsāove, alejhisselam, da vlada samo sobom i bratom svojim, ne isključuju Jošuû i Kaliba, a dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, nakon što se Mūsā, alejhisselam, dovom obrati dragom 

Allahu da On donese presudu u ovom slučaju, ponovo je, samo dragi Allah zna po koji put, došla do izražaja Njegova posebna milost prema vjernicima, muslimanima (izražena kroz Njegovo uzvišeno Ime ''Er Rahim – Samilosni''), milost koja ne prestaje čak ni onda kada oni čine velike grijehe, pa Israilćani nisu, koliko je nama poznato, bili ni prokleti, ni za džehennem određeni, već su samo morali pretrpjeti kaznu da ne uđu u Svetu zemlju za četrdeset narednih godina.

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati", reče On, "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!" (5:26)

Prenosi se da je ovo u stvari bila kazna trajne zabrane ulaska u Svetu zemlju za sve punoljetne, za borbu dorasle, Israilćane koji su odbili džihad, jer su oni, svi osim Jošue i Kaliba, izumrli tokom tog četrdesetogodišnjeg izgnanstva u pustinji, pa su u Svetu zemlju kasnije ušla samo njihova djeca.

Veoma je interesantno na ovom mjestu primijetiti da će to isto biti sudbina i Musāa i Haruna, alejhimesselam, koji takođe nikada neće, na ovom svijetu, ući u Svetu zemlju, naravno iz sasvim drugih razloga. Odavde se izvlači pouka da Allahovi vjerovjesnici i poslanici moraju ostati uz svoj narod i pozivati ih na Allahov put, ma koliko oni griješni i nevaljali bili, sve dotle dok ih dragi Allah ne oslobodi te obaveze.

Ovo se takođe odnosi i na Allahove miljenike i odabranike, iskreno pobožne i čestite učenjake kojima je dato da naslijeđuju Allahove vjerovjesnike i poslanike. Tako je bilo određeno da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kao i Jošua i Kalib, morali podnositi kušnju izgnanstva u pustinji, iako lično nisu ni na koji način bili uzrokom te kazne. Naravno, da su oni takvu sudbinu sa zadovoljstvom i ljubavi prema dragom Allahu prihvatili bez imalo negodovanja ili pak ljutnje.

S obzirom da više nije dolazio u obzir ulazak u Svetu zemlju morali su se povući natrag u pustinju. Mi ne znamo pouzdano gdje su oni boravili, ali pretpostavljamo da su to bili pustinjski predjeli sjeverne Arabije, južno od rijeke Jordan. Na ovo nas upućuje činjenica da su oni, kasnije kada je istekao rok od četrdeset godina, u Svetu zemlju ušli upravo tako što su prešli Jordan u blizini grada Jerihona, a dragi Allah najbolje zna.

Budući da im je predstojao dugačak period boravka u pustinji, postavilo se ozbiljno pitanje vode, ali i hrane s obzirom da nije bilo obradive zemlje niti pašnjaka za stoku. No, pravednost i milosrđe dragog Allaha i ovog puta su ih riješili briga.

U narodu Mūsāovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Mūsāu smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili. (7:159,160)

I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (2:57)

... i kada je Mūsā za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (2:60)

Vidimo, dakle, kako se, sa dopuštenjem dragog Allaha, udarcem štapa Mūsāova, alejhisselam, po stijeni iz nje pojavilo dvanaest izvora pitke vode, dovoljno obilnih da je svaki izvor mogao potpuno podmiriti potrebe jednog od dvanaest plemena Israila. Tako je svako pleme imalo izvor za sebe i nije bilo gužve niti nesuglasica.

Isto tako, kada jednog jutra Israilćani izađoše izvan svojih šatora dočekao ih je fascinantan prizor: svuda okolo zemljište je bilo prekriveno bijelim pahuljicama. Kada su pitali Musāa, alejhisselam, o tome, on im je odgovorio da je to Allahova hrana koja im je poslata. Nazvana je imenom ''mana'', a imala je okus sličan medu. Od mane su pravili nešto poput hljeba. 

Prenosi se da se mana spuštala svakog dana i to u količini dovoljnoj za taj dan. Jedino bi se petkom ujutro spustila dupla količina mane za petak i subotu, s obzirom na propis da se subotom nisu smjele obavljati nikakve ovosvjetske aktivnosti, a sakupljanje hrane svakako u to spada. 

Dakle, manu su dobivali samo u količini dovoljnoj za jedan dan. Ako bi neko uzeo manje od uobičajene dnevne količine, to bi mu ipak bilo dovoljno, ali ako bi neko nastojao manu gomilati i stvarati zalihe, sve što bi sačuvao od prethodnog dana sutradan bi se odmah pokvarilo. 

Gore navedeni ajeti jasno kazuju da su oni od dragog Allaha osim mane za hranu dobivali i prepelice. One su doletale u logor i lebdile svuda okolo, tako da su ih Israilćani mogli sasvim lahko hvatati i peći za jelo. 

Manu su dobivali za svo vrijeme njihova izgnanstva u pustinji,[13] a jednu mjeru te nebeske hrane Mūsā, alejhisselam, je dao svome bratu Harunu, alejhisselam, da je pohrani u Zavjetni kovčeg kao svetinju za trajno sjećanje na Allahovu veliku blagodat hranjenja čitavog naroda u pustinji. Tako je i učinjeno.

Tako je započeo izgnanički život Benu Israila u pustinji, život koji je, iako u biti kazna, ipak bio praćen Allahovim blagodatima, od kojih osim vode iz stijene, mane i prepelica, te eventualnih ostalih blagodati koje su nam sada nepoznate, možemo još spomenuti i raspoređivanje oblaka iznad njihovih glava tako da su im davali hladovinu u vrijeme žestokih pustinjskih vrućina.

[1] Od Ibrahima, alejhisselam, islam su naslijedili i Arapi, odnosno potomci njegova prvorođenoga sina Ismaila, alejhisselam, ali su oni, nakon što su neko vrijeme smjerno slijedili islam, nažalost, zapali u mnogoboštvo i časni Allahov Hram, Kabu okitili idolima, pa su, vjerujemo, u doba Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, jedini muslimani bili potomci Ishaka i Jakuba Israila, alejhimesselam, (Benu Israil). Allah dragi najbolje zna.

[2]Ovaj Allahov bereket zasigurno je sadržan u časnome Kur'anu i upravo iz tog bereketa izvire ''čudotvorna'' moć Kur'ana da čisti srca od grijeha i liječi duhovne i tjelesne bolesti. Nemamo razloga da ne vjerujemo da Allahov bereket na isti ili sličan način nisu imale i ostale Allahove Knjige: Tevrat, Zebur i Indžil, a dragi Allah najbolje zna.

[3] U Starom zavjetu se izričito ističe da su Leviti ovaj emanet i blagoslov dobili kao nagradu za to što su u najvećoj mjeri ostali vjerni dragome Allahu u vrijeme kad su neki od Israilćana obožavali zlatno tele na Sinaju i što su kasnije bili najrevnosniji u pokornosti Mūsāu, alejhisselam, prilikom izvršenja kazne nad otpadnicima.

[4] Levitski zakonik u današnjoj verziji Staroga zavjeta predstavlja jednu od pet Knjiga Mojsijevih (Pentateuh, Petoknjižje) – svih pet čine sljedeće knjige: Postanak (Genesis), Izlazak (Exodus), Levitski zakonik (Leviticus), Brojevi (Numeri) i Ponovljeni zakon (Deuteronomium).

[5] Mūsā i Harun, alejhimesselam, poticali su iz plemena Levi.

[6] U ta vremena kurban se nije mogao koristiti za ishranu već se spaljivao na posebnome mjestu, žrtveniku. Unutar Hrama je, naravno, bio postavljen jedan takav žrtvenik.

[7] Benu Israil su, vjerujemo, prilikom svakodnevnih molitvi dragome Allahu lica svoja okretali ka Šatoru i kasnije ka Bejtul-Makdisu, a dragi Allah najbolje zna. A općepoznato je i to da je Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, namaze obavljao licem okrenutim prema Mesdžidul-aksa, odnosno Bejtul-makdisu u Jerusalemu, sve dotle dok u Medini nije došla Objava sa naredbom o promjeni kible prema Kabi u Meki.

[8] Neki ajeti časnoga Kur'ana jasno i nedvosmisleno ističu ovo uništavajuće poskliznuće Israilćana, a, sa druge strane ajet 3:110 jasno ističe da su iskreni pripadnici Ummeta Muhammeda, alejhisselam, ''narod najbolji od svih ostalih naroda''

[9] Tako nam je opisana poslušnost istinski predanih i pokornih vjernika u časnome Kur'anu

[10] Ako je pretvaranje u majmune samo simbolički izražaj čini nam se da to onda ne bi mogla biti opomena i pouka drugima, odnosno ne toliko jaka i upečatljiva opomena kao što je fizička transformacija

[11] Poznato je da je, Allahovom odredbom, Jošua ibn Nun bio Allahov miljenik kome je povjereno da bude nasljednik Mūsāâ, alejhisselam. Postoje mišljenja da je on bio čak i Allahov vjerovjesnik, što Kur'anom nije potvrđeno, ali ni negirano. Isto tako se prenosi da je i Kalib ibn Jofna bio dobar čovjek, evlija. Allah najbolje zna njihovu istinsku deredžu, ali je sasvim izvjesno da Jošua i Kalib ne bi bili toliko ugledni kod dragog Allaha da su bili u skupini onih koji su odbili naredbu o džihadu.

[12] Treba se sjetiti primjera Jūnusa, alejhisselam.

[13] U judeo-kršćanskim knjigama se ističe da su manu i prepelice dobivali i prije četrdesetogodišnjeg izgnanstva, odnosno za vrijeme putovanja iz Misira ka granici svete zemlje, što je veoma moguće s obzirom da su i tada putovali često kroz pustinjske predjele u kojima stoka nije mogla opstati i gdje nisu mogli obrađivati zemlju, a dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo.