Zavjet: Preuzimanjem Tevrata na Sinaju za Israil je nastupila jedna nova, i veoma značajna, stranica njihove historije. Oni su, još od onog davnog vremena kad je dragi Allah milošću posebnom i velikim počastima darovao Ibrahima, alejhisselam, a time ujedno i njegovo potomstvo, baštinili blagodat, čast, ali i odgovornost odabranog naroda kog je Allah dragi uzdigao nad sve ostale narode. 

Njihov položaj je bio još i veći i odgovorniji ako se uzme u obzir da su, ako ne na čitavoj Zemlji onda barem u širem regionu, oni bili jedini upućeni narod, jedini narod koji je njegovao i baštinio islam, jedinu od dragoga Allaha objavljenu vjeru, 

odnosno istinsku i izvornu vjeru Ademovog, alejhisselam, potomstva.

Vijekovima oni su islam izučavali i tumačili putem zapisa na pojedinačnim listovima, Suhufima,koje su im ostavljali Allahovi vjerovjesnici i poslanici, kao i putem usmene predaje od njih. Međutim, sa veličanstvenim zbivanjima na Sinajskoj gori nastupila je nova etapa njihove povijesti, jer su tada, barem koliko je nama poznato, po prvi put od dragoga Allaha dobili cjelovitu Knjigu, dakle cjelovitu i zaokruženu Uputu o svim stvarima kako za pojedinca, tako i za čitavu zajednicu u cjelini.

Osim što je Tevrat imao svojstvo Upute u svim stvarima, on je imao, i dublji, duhovni značaj koji je izvirao iz Allahovog bereketa, svete Allahove energije (nazovimo je tako) koja je bila u njemu pohranjena,[2] tako da su kamene ploče sa Tevratom bile za Benu Israil i svojevrstan simbol stalnoga Allahovoga prisustva među njima. U stvari, preciznije rečeno, simbol stalne Allahove pažnje, ljubavi i milosti prema Benu Israilu, kao i simbol Njegova prisustva među njima, zajedno sa kamenim pločama Tevrata, bio je i Zavjetni kovčeg u kojemu su se one čuvale i nosile.

Zavjetni kovčeg Benu Israila bio je napravljen od drveta i bio je optočen zlatom. U Starom zavjetu je zapisano da je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi taj kovčeg, a postoje i neke islamske predaje da je Kovčeg spušten iz Dženneta, zajedno sa Ademom, alejhisselam, i hazreti Havom, pa je bio baštinjen i brižno čuvan od strane Allahovih vjerovjesnika, poslanika i čestitih vjernika iz generacije u generaciju, sve dok nije došao u ruke Musāa i Haruna, alejhimesselam. 

Allah dragi najbolje zna kada je i kako Zavjetni kovčeg stigao na Zemlju, ali je sigurno to da je on bio jedna od najvećih svetinja Benu Israila. Tevrat je kasnije prepisan na papir i tako korišten u svakodnevnoj upotrebi, a original na kamenim pločama je trajno čuvan u Kovčegu. 

Nošenje i čuvanje Zavjetnog kovčega imalo je karakter svetog obreda čija je čast, emanet i odgovornost bila povjerena samo odabranim ljudima, svećenicima Benu Israila, koji su se opet imenovali isključivo iz jednog od dvanaest israilskih plemena, plemena Levi.[3]

Svećenici Leviti su, dakle, na neki način bili uzdignuti nad ostalim plemenima Israila, ali su ujedno imali i veće obaveze i odgovornosti u pogledu vjerske ispravnosti, iskrenosti i morala, tako da su, barem prema biblijskoj tradiciji, imali i svoj poseban Zakonik kog su morali slijediti.[4] Mūsā, alejhisselam je za prvoga poglavara svećenika imenovao Haruna, alejhisselam, tako da su on i njegovi potomci, kao prvaci Levita,[5] bili isključivo Božijoj službi posvećeni i provodili su obrede u Allahovome svetom Hramu.

Hram je bio poseban prostor gdje se, na posebnom mjestu, čuvao Zavjetni kovčeg i unutar koga se činio ibadet dragom Allahu, upućivale Mu se dove i prinosili kurbani u vidu žrtve paljenice.[6] U vrijeme Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, sveti Allahov Hram je bio konkretiziran u obliku šatora, kojeg su oni zvali Šatorom sastanka. Šator bi bio postavljen tamo gdje bi Israilćani trenutno bili utaboreni, a kada bi krenuli dalje jednostavno bi ga razmontirali i nosili sa sobom. 

To je bilo jedino prihvatljivo rješenje za vrijeme njihovog putovanja iz Misira prema Ken'anu pod vodstvom Mūsāa, alejhisselam, a i sa ulaskom u Svetu zemlju nastavili su ovu praksu i vijekovima kasnije, sve dok Sulejman, alejhisselam, nije izgradio Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu – otada su se svi obredi vezani za instituciju Hrama uistinu i obavljali u kamenoj građevini Hrama.

Allahov Hram je i u svojoj ranijoj formi pokretnoga Šatora i u kasnijoj formi kamene građevine imao svojstvo Allahova svetoga mjesta (El mekan el muqaddes) koje u svome vremenu predstavlja duhovni centar svih muslimana, sljedbenika Allahove Vjere, koji žive u tome vremenu - mjesta prema kojemu oni okreću svoja lica prilikom uobičajenih ibadeta i molitvi[7] i kojega hodočaste.

Prijem Tevrata, osim onoga što je već navedeno, sobom je nosio još jednu veoma značajnu implikaciju na Israilćane i njihov duhovni život. Naime, spuštanje Tevrata na Sinaju vezuje se, i simbolički i praktično, za davanje zavjeta Benu Israila na iskrenu, potpunu i trajnu predanost dragom 

Allahu i na smjerno slijeđenje Njegova Zakona. Israilćani su više puta, u svojoj dugoj i burnoj historiji, davali zavjet dragom Allahu na vjernost i odatle su uobičajili sami sebe nazivati Odabranim narodom, narodom koji ima savez sa Bogom. Svakako, ova konstatacija nikako nije pogrešna kada su u pitanju njihove valjane generacije iskrenih muslimana, budući da one i jesu bile narod koji je Allah uzdigao i odabrao nad sve ostale narode što življahu u njihovo doba:

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." (5:12)

Kur'an časni nam opisuje jedan konkretan slučaj davanja zavjeta Benu Israila dragom Allahu, kada se zbilo još jedno od veličanstvenih Znamenja dragog Allaha za pamćenje i pouku kojemu su Israilćani bili svjedoci:

... i kada smo od vas (dragi Allah se obraća Israilćanima) zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!" (2:63)

A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:171)

... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali (4:154)

Vidimo da su Israilćani, prilikom davanja tog konkretnog zavjeta, bili svjedoci kako se obližnja planina digla u vazduh i lebdila iznad njihovih glava, baš poput oblaka. To je bilo još jedno u nizu velikih Allahovih Čuda koje su Israilćani doživjeli. 

Nama, istina, sasvim pouzdano nije poznato da li se ovaj događaj zbio u vrijeme Musāa i Haruna, alejhimesselam, ili je pak svjedok i učesnik toga bila neka kasnija generacija Israilćana, ali smo se bez obzira na to odlučili uvrstiti ovaj primjer u naše izlaganje o životu Musāa i Haruna, alejhimesselam, radi toga što ovdje dolazi na vidjelo jedna mahana i slabost 

Benu Israila, mahana koja je zadala mnoge glavobolje Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, prilikom putovanja prema Svetoj zemlji, i koja je, nažalost, kasnije generacije Israilćana (inače veoma iskvarene) dovela na sam rub propasti. O ovome ćemo, ako dragi Allah da, nešto više kazati u okviru narednog podnaslova ovoga kazivanja.