O autoritetima, ljubavi i obožavanju

Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu - i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja.

Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu. U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva. Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur'an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)

Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati. 

Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi vjerovjesnici i poslanici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.

Međutim, u smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.

Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su ''obični'' ljudi. Ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika i evlija kod dragoga Allaha i prema njima se odnositi bez dužnoga poštovanja.

Primjer za ovo je odnos prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, za koga nam Kur'an jasno kaže da pred njim ne smijemo ni glas povisiti da nam dobra djela ne bi bila poništena, a da to i ne primijetimo:

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovoga glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom - a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti - čeka oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostanje. (49:2-5);

kao i to da mi ne možemo biti pravi vjernici sve dok iz srca ne izbrišemo svaki trag nezadovoljstva njegovom odlukom:

I tako Mi Gospodara tvog, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)

A svemu ovome svojevrstan pečat daju vjerodostojni hadisi koji nas poučavaju da nećemo biti pravi vjernici sve dotle dok nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne postane draži i od naše djece, i od naših žena i najbliže rodbine, i od nas samih.[3]

Prema tome, voljeti vjerovjesnike, poslanike i evlije svakako je znak vjere – ko to nema nije pravi vjernik, ali se pri tome ne smije zapasti u drugu krajnost- da se ljubav prema stvorenju stavi ispred (ili iznad) ljubavi prema Stvoritelju.

Naime, najveća ljubav koju neko stvorenje može da iznjedri atribut je obožavanja i odatle svako od nas svojom najvećom ljubavlju treba voljeti samo Stvoritelja – dragoga Boga. Ako bi neko svoju najveću ljubav koju može da iznjedri pružio nekome ili nečemu drugome mimo Stvoritelja, to onda može voditi ka pridruživanju dragome Allahu (širk) i idolopoklonstvu, sačuvao nas sve dragi Allah od toga.

Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha ... (2:165)

Ovaj nam mubarek ajet jasno kazuje kako idolopoklonici svoje idole vole ljubavlju obožavanja – najvećom ljubavlju kakvom bi trebalo voljeti jedino istinskog Boga, Allaha dragoga. A istinski vjernici istom takvom ljubavlju, u stvari još i većom (dakle najvećom mogućom ljubavlju koju mogu iznjedriti - ljubavlju obožavanja) Allaha dragoga vole.

Ljubav obožavanja, ljubav našu najveću svi moramo uputiti jedino Allahu dragome. Međutim, ovo nikako ne znači da stvorenja moraju svu cjelinu i puninu ljubavi (od najmanje do najveće) ''rezervirati'' samo za Stvoritelja. Nije širk voljeti nekoga ili nešto uz dragoga Boga, širk je voljeti nekoga ili nešto jednako poput Njega ili više od Njega.[4] Drugim riječima, 

On nas je, hvaljen i slavljen vječno neka je, i stvorio upravo takvima da volimo – dakako prvo Njega ljubavlju najvećom, ali potom i da volimo: vjerovjesnike i poslanike Njegove, miljenike Njegove, iskrene vjernike, roditelje, supružnike, djecu i, u krajnjoj liniji, sva čestita i plemenita stvorenja kao i sve raskošne ljepote što ih je On stvorio. Dakle, nije tevhid[5] da se voli jedino dragog Allaha – i apsolutno ništa više osim Njega. Tevhid podrazumijeva da čovjek najviše voli dragog Allaha, a potom da u svemu lijepom i plemenitom oko sebe vidi Njegov dar koji voli baš iz ljubavi prema predivnome Stvoritelju koji ga je podario.[6]

Voljeti dragog Stvoritelja i iz te najveće ljubavi voljeti još i sve ono lijepo što je On dao i što On voli – to je pravilan odnos prema ljubavi na kome insistira islam.[7]

Problem, kao što ranije rekosmo, nastupa onda kada neko, sačuvao dragi Allah od toga svakoga, dopusti da ga bilo šta osim Njega osvoji do te mjere da to stavi ispred ili iznad ljubavi i odanosti prema Njemu. U ovome slučaju to mu lahko, ne dao dragi Allah, može postati idol koji pridružuje svome Gospodaru ako on za hatar toga, tj. za hatar svoje strasti i žudnje za time, svjesno i bez želje za kajanjem odbacuje propise dragoga Allaha i u svome ponašanju se potpuno predaje toj svojoj strasti. O tome nam Kur'an časni govori:

Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svog uzeo? (25:43)

Nažalost, postoji opasnost da pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, čak i u slučaju kada ista sama po sebi direktno ne znači pridruživanje Njemu, ipak može u vremenima kada se raširi vjersko neznanje dovesti do širka. Upravo to je, kako nas predanja poučavaju, i dovelo do pojave mnogoboštva i idolopoklonstva na Zemlji.

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo

Prvi ljudi su, kako nam predaje navode, uvijek imali svijest o tome da je dragi Bog jedan i da On nema nikakvih drugova, ortaka ili djece, da se samo Njega obožava i da Mu se niko ni na koji način ne smije pridružvati. To je čak bilo prisutno i kod iskvarenih Kabilovih potomaka – mada su u svome svakodnevnom životu bili nemoralni i poročni, te činili svakojake grijehe i zločine, oni nikada nisu smatrali da bilo ko ili bilo šta može biti ravno dragome Allahu – nikakve drugove Mu nisu pripisivali, niti su imali idola. Tako je i među griješnicima i nevjernicima[8] ipak u dnu srca bio prisutan monoteizam.

Predanja nam dalje govore kako je prva ozbiljna devijacija koja se pojavila imala temelj u pretjeranoj ljubavi prema dobrim Allahovim robovima.

Naime, sevepom Idrīsa, alejhisselam, nevjerno Kabilovo potomstvo bilo je vraćeno pravome putu, pa su svi ljudi bili u islamu i svi su shvatali značaj vjere i značaj učenih ljudi i evlija u vremenu kada, nakon Idrīsove, alejhisselam, smrti, među njima nije bilo vjerovjesnika. Pojavili su se dobri Allahovi robovi i veliki učenjaci koji su se zvali Vedd, Suvā, Jegūs, Jeūk i Nesr. 

Svi ljudi su ih jako voljeli i od njih imali puno koristi. Mada je ljubav naroda prema njima bila sve veća, za njihova života sve je bilo na svome mjestu jer su oni stalno iznova ljude podsjećali da je primaran njihov odnos prema dragome Allahu. Učili su ih da samo Njega obožavaju, da samo Njemu posvete sve svoje ibadete i upućuju sve svoje dove. Kad je umro zadnji od njih žalost je bila izuzetno velika.

 Tu je situaciju, kako nam predanja kazivaju, iskoristio prokleti Iblis da ljude navede na prvu ozbiljniju devijaciju – predstavio im se u liku staroga pobožnoga mudraca i predložio im da prvo naslikaju njihove likove i te slike postave na javnome mjestu, a kasnije i da naprave njihove kipove na tome istom mjestu. 

Tad je vjera među ljudima još uvijek bila jaka i iskrena, pa im je motiv da poslušaju ''mudroga starca'' bio samo u tome da ih ti kipovi dobrih Allahovih robova podsjećaju na njihove mubarek ličnosti i motiviraju ih da slijede njihov valjani primjer. 

Tako je, kako se prenosi, doista i bilo za vrijeme valjanih generacija – kipovi su stajali samo kao podsjetnik na pobožnost i moralno ponašanje i niko nije ni pomišljao da im pridaje ma kakav drugi značaj ili posvećuje ikakvu posebnu pažnju jer im je sva pobožnost i dalje bila okrenuta jedino ka dragome Allahu.

Ali, kada su izumrle valjane generacije i došle nove, znatno slabije vjere u srcima i oskudna znanja, prokleti Iblis je uspio da ih navede da počnu činiti ibadet tim kipovima. U početku su im se, vjerovatno, obraćali bez toga da su ih smatrali božanstvima, ali su ih, kasnije kad dođoše još poročnije generacije, počeli i otvoreno smatrati bogovima uz dragoga Allaha.

 Tako se, nažalost, zbilo da su postepeno, korak po korak, kroz dugi niz godina ljudi većinom napustili islam – izvornu vjeru svojih valjanih predaka, a prihvatili su zabludu mnogoboštva i idolopoklonstva. Da stvar bude još i gora, sve su to, slijedeći nagovore prokletoga Iblisa, u svojim srcima oni zavoljeli kao tradiciju voljenih očeva i djedova[9] i kao nešto što određuje njihov nacionalni identitet.