U jednoj predaji koju navodi Buharija Ibn Džurejdž kaže da je čuo od Ataa, da je, tumačeći riječi Uzvišenog: I govore: ''Nemojte nipošto svoje bogove napuštati! Nipošto ne ostavljajte ni Vedda, ni Suva'a, ni Jegusa, ni Je'uka, a ni Nesra!'', ibn Abbas rekao: ''Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kada su pomrli, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni odsjedali i da ih nazovu njihovima imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali. Međutim, kada je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati.''

Na bazi svega navedenoga vidimo da je pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, ali uz presudan uticaj elementarne vjerske nepismenosti (džahilijjet) kasnijih generacija, nažalost dovela do toga da se po prvi put na Zemlji pojavilo idolopoklonstvo i mnogoboštvo.

Ali, mnogoboštvo se nije uvijek pojavljivalo tako što bi se stvarnim osobama (dakle ličnostima i likovima koje je dragi Allah doista stvorio i koje su na Zemlji živjele vlastiti život i ostvarile određenu im sudbinu) pripisivao božanski status – naprotiv, Kur'an nam sasvim jasno na više mjesta objašnjava da su božanstva koje neki narodi pripisuju kao drugove istinskome i jedinome Bogu, Stvoritelju samo imena koja su izmislili oni i preci njihovi.

Mi smo to skloni shvatati u smislu da se vrlo često mnogoboštvo pojavilo tako što su ljudi izmišljenim ličnostima iz narodnoga sjećanja, legendi, epova i mitova počeli pripisivati božanska svojstva i smatrati ih bogovima, zaštitnicima koji posreduju između njih i ''vrhovnog boga'', tj. istinskoga Boga, dragoga Allaha. To je uvijek pratila i pojava idolopoklonstva jer bi, pretpostavljamo veoma brzo, ljudi krenuli praviti slike i statue svojih božanstava koje bi onda postavljali na posebnim mjestima i tamo im ibadet počeli činiti i žrtve prinositi.

Čest je i takav slučaj da su ljudi počeli božanski status pripisivati i vlastitim precima, prirodnim silama (poput munje i groma naprimjer) ili nekim biljkama i životinjama.

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo su se, dakle, javljali u raznolikim oblicima i formama, a prisutni su u znatnoj mjeri, nažalost, i danas.

No, jedna je istina tu uvijek neupitna - ma koliko evolucionisti i srodni im naučnici tvrdili kako je prvi oblik ljudske vjere bio politeizam koji se kasnije razvio u monoteizam, istina je ta da je vjera Ademova, alejhisselam, kao i prvih generacija njegovih potomaka bila čisti monoteizam (islam). Čovjek je oduvijek imao izvorno sjećanje na dragoga Boga, a politeizam (mnogoboštvo i idolopoklonstvo) uvijek bi se pojavio kasnije, i to tako što bi ljudi u neznanju počeli smatrati da uz Stvoritelja, Allaha dragoga, postoje još i neki drugi ''manji'' bogovi koje su oni obožavali, nerijetko i u želji da se tim putem približe Njemu.[14] Mi smatramo da na ovo jasno upućuje i činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih bogova po pravilu ima jedan koji je najveći među njima i kojeg tradicionalno smatraju njihovim vladarem.

Nakon ovoga uvoda, uz zahvalu i dovu Allahu dragom, počinjemo kazivanje o Nūhu, alejhisselam.

Plemenita loza

Nakon što su ljudi, zaboravljajući na Idrīsa, alejhisselam, i istinsku vjeru kojoj ih je on smjerno poučavao, krenuli da obožavaju njegove nasljednike, Allahove dobre robove Vedda, Suvāa, Jegūsa, Jeūka i Nesra (koji su ih i sami pravoj vjeri poučavali), moral im je rapidno opadao. To je sasvim logično, jer se nebrojeno mnogo puta potvrdilo da kad ljudi jedanput počnu sa činjenjem velikih grijeha, onda se na to lahko i vrlo brzo kalemi mnoštvo onih manjih grijeha i nevaljalština što dovodi do općega moralnoga sunovrata u društvu. Ovaj sunovrat je bio toliko velik i raširen da je, prema svjedočenju Kur'ana, taj narod do vremena Nūha, alejhisselam, postao najokrutniji i najobjesniji.

(Zar on nije obaviješten) i da je On drevni narod Ad uništio, i Semud, i da nikog nije poštedio, i još prije Nuhov narod, koji je najokrutniji i najobjesniji bio. (53:50-52)

No, mada su mnoga zla i opačine prevladale, ipak je među ljudima, milošću dragog Allaha, uvijek bio i izvijestan broj onih koji su se čvrsto i iskreno držali Allahovoga puta. Među njima su se naročito isticali Idrīsovi, alejhisselam, potomci.

... U Buharijinom Sahihu se od Ibn Abbasa navodi: ''Između Adema i Nuha je bilo deset generacija i svi su bili muslimani.'' ...[15]

Hadis jasno govori da su svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi po uzlaznoj lozi od njegova oca do Adema, alejhisselam, bili u islamu i da, stoga, nijedan pripadnik ove plemenite loze nije imao udjela u sveopćemu vjerskome i moralnome padu do kojega je došlo u vremenu nakon Idrīsa, alejhisselam.

Postoji i mogućnost da se u hadisu misli ne na deset generacija ljudi već na deset stoljeća. U tom slučaju značenje bi bilo da je nakon Adema, alejhisselam, a prije Nūha, alejhisselam, proteklo čitavih hiljadu godina u kojima su svi ljudi bili u islamu, a nakon čega se pojavilo mnogoboštvo i idolopoklonstvo. Nama izgleda logičnim da su i u ovome slučaju svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi (uključujući i one koji su živjeli u periodu mnogoboštva) bili čvrsti i istrajni u islamu. Dragi Allah najbolje zna.

A, što se tiče mogućnosti da je poruka hadisa da su svi ljudi od Adema do Nūha, alejhimesselam, bili muslimani, to bi onda nužno značilo da je obožavanje idola i počelo i raširilo se – sve u jednoj, i to Nūhovoj, alejhisselam, generaciji. Vodeći računa o tome da su ove generacije živjele životom dugim stotinama godina, ni ovo nije sasvim nemoguće, ali bi to bilo u protivrječnosti sa predanjima koja govore o tome da se obožavanje idola pojavilo postepeno - prve ih generacije što su ih podigle nisu obožavale već su ih samo koristile kao podsjetnik na dobre 

Allahove robove, a tek su ih kasnije generacije, i to u uslovima raširenoga neznanja, počele obožavati. Na bazi toga, mi smo uvjereni da rečeni hadis ne govori da je idolopoklonstvo nastalo samo za jedne generacije kojoj je pripadao i Nūh, alejhisselam, već da je u njemu vijest da su sve generacije Nūhovih, alejhisselam, djedova po uzlaznoj lozi sve do Adema, alejhisselam, bili muslimani i da stoga nijedan od njih nije pao u mrak mnogoboštva i idolopoklonstva. Dragi Allah najbolje zna.

A, ta plemenita loza, koja je nosila i sačuvala svjetlost islama, po predanjima izgleda ovako: Adem, alejhisselam, Šīt, alejhisselam, Enos, Kainan, Melajil, Jared, Idrīs, alejhisselam, Matuzala, Lameh, Nūh, alejhisselam.

U vrijeme kad je opći vjerski i moralni sunovrat prvih ljudi dosegao granicu njihova uništenja, dragi Allah ih ne htjede kazniti prije nego što im iz Svoje milosti poslanika ne pošalje, nebili ga oni poslušali i od Njegove se teške kazne tako sačuvali.

... A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (17:15)

Za poslanika dragoga Allaha tome iskvarenome narodu bio odabran Lamehov sin Nūh, alejhisselam.

I Nuha poslasmo narodu njegovu. "Ja sam tu", govorio je on, "da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu." Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: "Koliko vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci." "O narode moj", govorio je on, "da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate? O narode moj! 

Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna. O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bi ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite? Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice', niti: 'Meni je poznata budućnost', niti kažem: 'Ja sam melek', a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: 'Allah im nikakvo dobro neće darovati', ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim, jer bi se tada ogriješio."

 "O Nuhu," rekoše oni, "ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!" "To će vam učiniti samo Allah ako bude htio", reče on, "i vi nećete moći umaći. Ako vas Allah hoće ostaviti u zabludi, neće vam savjet moj nimalo koristiti ma koliko vas ja želio savjetovati. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti." (11:25-34)

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O narode moj," govorio je, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!" A glavešine naroda njegovog su odgovarale: "Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi." "O narode moj," govorio je on, "nisam ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašega po čovjeku, jednom od vas, dolazi da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?" (7:59-63)