Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on govoraše: "O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?" Ali su glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile: "Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da je od vas ugledniji. Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih, on je lud čovjek, pa pustite ga neko vrijeme!" (23:23-25)

I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Nuh reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!" Oni rekoše: "Kako da te poslušamo, kad te najniži sloj ljudi slijedi?" "Ne znam ja šta oni rade", reče on, "svi će pred Gospodarom mojim, da znate, račun polagati, a ja vjernike neću otjerati, ja samo javno opominjem!" "Ako se ne okaniš, o Nuhu!", rekoše oni, "bićeš sigurno kamenovan!" "Gospodaru moj," reče on, "narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!" (26:105-118)

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno vidimo kako je Nūhov, alejhisselam, narod većinom oholo i grubo odbacivao njegove riječi, te obijesno okretao leđa svemu onome čemu ih je pozivao. A on ih je, bez obzira na to, strpljivo, dobronamjerno, blago i istrajno opominjao da odbace idole i obožavanje nepostojećih božanstava, a da svoja srca okrenu istinskome jednome Bogu, Stvoritelju svih svjetova i da za ljubav Njegovu sve grijehe i nemoral u kojima su već bili ogrezli zamijene dobrim djelima. 

Pozivao ih je na pravi put i noću i danju, i glasno im javno govoreći i tiho im u povjerenju šaputajući, i donoseći im radosne vijesti o oprostu i velikoj nagradi koja ih čeka ako ga poslušaju i upozoravajući ih na žestoku i užasnu kaznu koja će ih sustići ako ga odbiju poslušati – nema šta da nije pokušao nebili ga oni poslušali, ali su oni bili pretjerano oholi i uporni u odbijanju. Kad god ih je Nūh, alejhisselam, pozivao, prste bi u uši stavljali i svojim se haljinama pokrivali da ne bi čuli njegovih riječi, ili bi mu drsko i bezobzirno porugama i prijetnjama odgovarali. 

U tome su prednjačili bogataši i uglednici. Sa visine bi mu se drsko obraćali i ''nabijali mu na nos'' činjenicu da su oni malobrojni čestiti ljudi koji su mu povjerovali uglavnom bili siromasi koji u njihovim oholim očima nikakvoga ugleda ni vrijednosti nisu imali. 

Lagali su mu da će ga sigurno slijediti ako odbaci te ''bijednike''. Nūh, alejhisselam, naravno, nije ni pomišljao da se za hatar oholih bogataša odrekne svih onih čestitih i siromašnih vjernika koji su ga iskreno i bez ikakvoga zemaljskoga interesa slijedili. Ali, ovi su vjernici, kako rekosmo, bili malobrojni, budući da su se narodne mase povodile za uglednicima i bogatašima koji su uporno vlastiti autoritet i novac ulagali u očuvanje njihove idolopokloničke tradicije. Tako je Nūhov, alejhisselam, narod okretao leđa svome pejgamberu – što ih je više on pozivao, oni su se u svome nevjerstvu sve više od njega udaljavali.

Nūhova, alejhisselam, dova

Nūh, alejhisselam, je veoma dugo ostao među svojim narodom – čitavih devet stotina i pedeset godina, kako nam Kur'an jasno kaže.[17] Ali, ljudi su većinom bili toliko zli i iskvareni da im ni tako dugačak period opomena nimalo nije pomogao. Što više ih je, da ponovimo, Nūh, alejhisselam pozivao, oni su se sve više udaljavali.

Kada su grijesi njihovi postali toliko veliki da je ''kap prelila čašu'' i kada je ujedno zadnji od onih malobrojnih među njima, za koje je dragi Allah oduvijek znao da će biti čestiti, primio islam, vrata milosti su se zatvorila nad tim teškim zločincima i stiglo je vrijeme žestoke kazne koju su morali iskusiti. Prva najava toga bi Nūhova, alejhisselam, dova – jedan od najtežih primjera bed-dove, dove kojom je neki poslanik, vjerovjesnik ili dobri čovjek iskazao dragome Allahu svu svoju frustraciju i bol zbog siline zla koje je njegov narod uporno činio, te prizvao Allahovu kaznu protiv njih.

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: "Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!" "O narode moj," govorio je on, "ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov odredeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi."

On reče: "Gospodaru moj, svoj sam narod i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im Ti oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: 

'Tražite od Gospodara svog oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugoga, stvorio, i na njima Mjesec svjetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas, sigurno, opet izvesti. Allah vam je zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim?'"

Nuh reče: "Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihovu vlastitu propast uvećavaju i spletke velike snuju i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suva'a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!'; a već su i mnoge u zabludu doveli, pa Ti njima, inadžijama, samo propast povećaj!" 

I oni su zbog grijehova svojih potopljeni i u vatru će biti uvedeni i nikoga sebi, osim Allaha, kao pomagača neće pronaći. I Nuh reče: "Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednoga nevjernika, jer ako ih ostaviš Tvoje će robove u zabludu zavoditi i samo će griješnika i nevjernika rađati! Gospodaru moj, oprosti meni, i mojim roditeljima, i onom koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povecaj!" (71:1-28)

Lađa

Kako smo rekli, i sama činjenica da je Nūh, alejhisselam, bivši sasvim uvjeren da u narodu njegovu više nikakva dobra nema i da više niko od njih neće pravim putem poći, proučio dovu protiv njih, bila je jasan znak da im je rok bio istekao[18] i da su se vrata milosti nad njima zatvorila. Osim pomenute dove, najava neumitne žestoke kazne bila je i Objava koju je Nūh, alejhisselam, primio:

I Nuhu bi objavljeno: "Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvog neće vjernik postati, zato se ne žalostite zbog onoga što oni stalno čine, I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika - oni će, sigurno, biti potopljeni!" (11:36,37)

Tako je Nūh, alejhisselam, saznao da je Allahova presuda njegovome zločinačkom narodu – poplava ogromnih razmjera koja će ih sve, osim vjernika, potopiti - već bila donešena i zapisana. Slijedeći naredbu dragoga Allaha, započeo je gradnju velike lađe pred Njim i po Njegovu nadahnuću. Prvo je, skupa sa svojim sinovima i vjernicima koji su bili uz njega, posadio drveće koje je raslo punih četrdeset godina. Nakon toga ga je posjekao i iz njega istesao grede i daske,[19] koje je potom odgovarajućim tehnikama savijao. Od greda je podigao osnovnu konstrukciju – kobilicu, rebra i nosače paluba, koju je onda daskama oblagao i istima popunjavao palube.

Sve je to na koncu obilno premazao katranom i smolom. Grede i daske je spajao i učvršćivao metalnim klinovima i ekserima[21] koje je, isto prema Allahovu nadahnuću, izljevao iz rastopljenoga metala.[22] Lađa nije imala kormila niti jedara,[23] ali je imala kosi pramac kako bi mogla lahko sjeći talase. Po nekim predajama, pramac joj je izgledao poput pijetlove glave, sredina poput ptičijega trbuha, a krma poput pijetlova repa.[24] Imala je tri palube (sprata) – donju za životinje, srednju za ljude i gornju za ptice, i po vrhu je bila sasvim prekrivena.

Prizor Nūha, alejhisselam, koji podiže lađu daleko od bilo kakve plovne vodene površine, u očima nevjernika doimao se vrlo komičnim i oni nisu propuštali priliku da mu se izruguju – kad god bi prolazili pored mjesta gdje je lađa građena dobacivali su razne uvrede i poruge. Nūh, alejhisselam, im je na to samo smireno odgovarao da će doći vrijeme kad će se i on njima rugati i kad će oni saznati koga će sramna kazna stići.

I on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. "Ako se vi rugate nama", govorio je on, "rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti." (11:38,39)

Osim ismijavanja i ruganja, nevjernici su i na druge načine nastojali zagorčati život Nūhu, alejhisselam. Prenosi se tako da su oni iz zlobe i pakosti običavali čak i obavljati nuždu u unutrašnjosti lađe noću dok bi se njezini graditelji odmarali. Ali, dragi je Allah dao da su se taj njihov bezobrazluk i nevaljalština okrenuli protiv njih samih – zadesila ih je neka odvratna kožna bolest, gnojni i krvavi čirevi kojima su jedini lijek bile ljudske fekalije. 

Tako su svi trčali u unutrašnjost lađe da se mažu nečistima koje su ranije tamo ostavljali, a zadnji od njih su nečist čak i jezicima svojim lizali. Bolesti nije nestalo sve dotle dok nije uklonjen i posljednji trag nečisti. Mubarek lađa tako bi potpuno očišćena od nečisti, a nevjernici biše gorko poniženi i sve do kraja gradnje više im ni na um nije pala pomisao da je ponovo onečiste.

Potop (Tūfān)

Kada je lađa bila potpuno završena, Nūhu, alejhisselam, je bilo Objavom naređeno da u nju smjesti precizno određene vrste i količine hrane, kao i pitke vode. Kada je on i to završio, od dragoga Allaha mu je došla naredba da najkasnije do određenog vremena u lađu ukrca svoju čeljad, osim nekih od njih,[26] sve vjernike koji su u njega povjerovali i slijedili ga (a njih je bilo malo), i na kraju od svake životinjske vrste po jedan par.[27]

U određeni čas Nūh, alejhisselam, je posljednji ušao u lađu i za sobom je zatvorio njena vrata.

I kada je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: "Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju, osim onih o kojima je bilo govora, i vjernike!" - a malo ih je bilo koji su s njim vjerovali. I on reče: "Ukrcajte se u nju u ime Allaha, nek' plovi i nek' pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je." (11:40,41)

Istoga dana nebo se otvorilo pljuskom kakav nikad prije (a po volji dragoga Allaha ni poslije[28]) nije upamćen. Ujedno, iz zemlje je sa raznih strana krenula izvirati voda. Količina vode koja je padala i izvirala bila je ogromna, pa je njezina razina rasla velikom brzinom i potapala je sve do čega bi dosegnula. Na sve strane vladali su neizrecivi užas i stradanje. Ljudi, njihove životinje, usjevi – sve što su ikada imali i izgradili – sve je to u trenu nestajalo pod talasima razbješnjele vode koji su bili veliki poput planina. Ljudi i životinje su u panici pokušavali da pobjegnu, ali bi ih talasi vrlo brzo sustizali i potapali.

Nūh, alejhisselam, je sa lađe tužno posmatrao sav taj užas i stradanje. Njegova tri sina: Sem, Ham i Jafet su zajedno sa ženama i djecom bili s njim u lađi na sigurnom, ali su mu tamo vani, u tom neizrecivom užasu, ostali četvrti sin[29] i, najverovatnije, žena. 

U jednom trenutku primijetio je svog sina i zovnuo ga: ''O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!" Ali, čak i tim trenucima, Nūhov, alejhisselam, četvrti sin nije ni pomišljao da posluša svoga mubarek oca. Samouvjereno mu je odgovorio: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." Čak ni tad on nije vjerovao očevim riječima da je u pitanju kazna savršenoga Stvoritelja kojoj niko ne može izmaći, već je mislio da je to samo poplava uzrokovana nekim prirodnim uzrocima i čijem se bijesu može izmaći ako se popne na vrh nekoga od visokih brza u blizini. 

Uzalud ga je Nūh, alejhisselam, opominjao: ''Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; sin je nastavio svojim putem sve dok ga jedan veliki val nije potopio pred Nūhovim, alejhisselam, očima.

I ona (lađa) ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svog koji se nalazio podaleko: "O sinko moj, ukrcaj se s nama, s nevjernicima ne budi!" A on reče: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." "Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. (11:42,43)

Vidjevši kako mu se sin pred očima utapa, u Nūhovu, alejhisselam, srcu se pojavila roditeljska ljubav i on je pokušao da zamoli dragoga Allaha za svoga sina.

A Nuh je bio zamolio Gospodara svog i rekao: "Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!" "O Nuhu, on nije čeljade tvoje", rekao je On, "jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš." "Moj Gospodaru," reče, "Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen." (11:45-47)

Pouka je sasvim jasna – oni koji su nevjernici i koji čine nevaljala djela ne mogu računati da im kod dragoga Allaha pomogne eventualno krvno srodstvo s nekima od Njegovih voljenih i bliskih robova, pa makar ono bilo i najbliže. U ovome slučaju to nam Kur'an časni jasno kaže za Nūhova, alejhisselam, sina, a na drugome mjestu nas na isto upozorava i u slučaju njegove žene: