U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, vidjeli smo kako su, nakon žestoke i pravedne kazne Allahove koja je uništila izopačeni Irem, muslimani Āda u južnoj Arabiji formirali novu zajednicu. Ta zajednica bijaše nukleus daljnjega civilizacijskoga razvoja Arabije i njezinoga naseljavanja, budući da su se mnoga plemena, koja se vremenom razviše iz ovog 

Drugog Āda, masovno selila u pravcu sjevera.

Moguće najraniji, a svakako najznamenitiji, slučaj ovih seoba jeste seoba plemena (ili možda skupine plemena) koji se nazivaše Semud. Oni su naselili prostrane doline u području El Hidžr u sjevero-zapadnoj Arabiji nedaleko od Medjena. Njihov predak, po kome su i dobili ime, bijaše Semud, sin Ādov, koji je, najvjerovatnije, i to iz istih onih razloga koje smo naveli kada smo govorili o lozi Hūda, alejhisselam, zajedno sa svojim ocem bio u islamu bez obzira na to što je vremenom narod Ād većinom zapao u mrak mnogoboštva. 

Takvo mišljenje dodatno potvrđuje po nama sasvim realna pretpostavka da su Semudovi potomci preživjeli propast Āda (što znači da su bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, i zajedno sa njim bili spašeni), da bi se kasnije odvojili od Drugog Āda i odselili se na sjever. 

Dragi Allah najbolje zna.

Semud bijaše prva razvijena civilizacija koja se uzdignula u Arabiji nakon propasti moćnoga Prvog Āda, što je jasno iz činjenice da za njih časni Kur'an eksplicitno kaže da su voljom dragoga Allaha bili nasljednici Āda.[6] I doista, oni bijahu dostojni nasljednici razvijenoga i moćnoga 

Āda, jer je i njima dragi Allah bio podario velike blagodati slične onima kakve su nekada davno uživali stanovnici raskošnog Irema. 

I oni su tako živjeli u kraju koji je bio bogat vodom, među palminjacima i plodnim njivama koji davaše bogat urod, te baščama, vrtovima i voćnjacima prepunim različitoga cvijeća, voća i povrća. Bili su obdareni i obilnim pašnjacima, pa su uzgajali i dosta stoke. 

Vidimo kako je milošću dragog Allaha Semudu obilje sa svih strana pristizalo, a pored svih navedenih ljepota uživali su i još jednu veliku Njegovu blagodat – bili su obdareni izuzetnim vještinama klesanja kamena i graditeljstva.

Tako je Semud u svojim dolinama podizao, i u stjenovitim brdima oko njih klesao, razne građevine. Graditeljsko i klesarsko umijeće kojim ih je dragi Allah obdario bilo je veoma bogato i maštovito, pa su im tako kuće, palate, ulice, trgovi, hramovi, i ostale građevine, bili izuzetno lijepi, monumentalni i bogato ukrašeni – baš kao što su bile i građevine raskošnog Irema.

Ali, nažalost, Semud je vremenom iznevjerio svoje čestite pretke iz redova Drugog Āda koji su slijedili pravi put - umjesto njih počeše slijediti njihove prethodnike iz Prvog Āda u njihovim grijesima i nevaljalštinama. Tako je i Semud bio nezahvalan dragome Allahu na svim onim velikim blagodatima koje im je podario i, što je najgore od svega, smatrali su Mu ravnim mnoga njihova božanstva koja su tradicionalno obožavali.

Budući da je Semud bio zapao u neznanje (džahilijjet) i mračnjaštvo mnogoboštva i idolopoklonstva, dragi Allah im je iz beskrajne milosti Svoje poslao jednoga od njih da ih opominje nebili se tako sačuvali od žestoke kazne.

Riječi opomene

Odabranik dragoga Allaha iz redova Semuda kojeg im je On, hvaljen i slavljen vječno neka je, poslao kao vjerovjesnika bijaše Salih sin Ubejdov. Salih, alejhisselam, je potomak Semudov, a time ujedno i Iremov, Semov i Nūhov, alejhisselam.[7] Izuzetne je ljepote i bijele puti, veoma sličan, kako se prenosi, Mesihu Isāu, alejhisselam.[8] Kako mu i mubarek ime kaže, Salih, alejhisselam, nadaleko bijaše poznat po svojoj dobroti.[9] Plemenit, čestit, uvijek spreman za pomoći, brižan, povjerljiv, blag i milostiv plijenio je ljudska srca, pa su ga svi voljeli. Zbog tolike ljepote ličnosti i plemenitoga porijekla bio je izuzetno cijenjen u Semudu.

Kada je i u kakvim okolnostima Salih, alejhisselam, dobio prvu Objavu od dragoga Allaha, nije nam poznato. Uzunoglu navodi da se to desilo kada je on navršio četrdeset godina,[10] a dragi Allah najbolje zna. No, kada god da je bilo, sigurno je to da je Salih, alejhisselam, toj najplemenitijoj zadaći koju neko može dobiti pristupio na maksimalno ozbiljan i odgovoran način. 

Danonoćno se obraćao svome narodu: podsjećao ih je da im je data izuzetna blagodat da žive među plodnim vrtovima i obilnim izvorima vode, među bogatim usjevima i palmama sa plodovima zrelim; podsjećao ih je da im je data velika blagodat i u vještini da u stjenovitim brdima veoma spretno kuće klešu; podsjećao ih je da su zbog svih tih blagodati dužni biti zahvalni svom Stvoritelju, dragom Allahu i samo Njega obožavati; upozoravao ih je da nikako njegove riječi ne shvate olahko i da nikako ne okreću svoja leđa, već da od dragog Allaha oprost mole i da se samo 

Njemu klanjaju jer drugoga boga osim Njega nema; donosio im je radosne vijesti da je dragi Allah pun milosti i da se On odaziva svima koji mu se iskreno obraćaju, pa će im sigurno oprostiti i najljepšom nagradom ih nagraditi ako krenu pravim putem i 

budu pokorni Njemu i Njegovu poslaniku.

Neki od Semuda su prihvatili poruku Saliha, alejhisselam, i krenuli pravim putem, ali, nažalost, većina njih su se oholili i tvrdoglavo insistirali na slijeđenju mnogobožačke tradicije njihovih bliskih predaka.[11] A, kako to često biva, najveći broj vjernika bijaše među jednostavnim i siromašnijim ljudima, dok su bogati, ugledni i uticajni prednjačili u oholosti i nevjerstvu. 

Između te dvije skupine, vjerničke manjine koju su pretežno činili ''obični'' ljudi i nevjerničke većine gdje su glavnu riječ vodili ''ugledni'' i ''viđeni'' članovi društva, razlike su se vremenom sve više produbljivale. Oholi i samoljubljivi bogataši i uglednici Semuda izrugivali su se vjeri njihovih ''prostih'' sunarodnika i u prepirkama s njima odbacivaše svaku mogućnost da oni povjeruju u ono što ''neugledni'' vjeruju. "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete."; prezrivo su im govorili.

Oštrica kritike uglednika Semuda ponajviše bi usmjerena ka Salihu, alejhisselam. U prvi mah nastojaše da ga odvrate od pravog puta podsjećajući ga na njegovo plemenito porijeklo i na činjenicu da je on oduvijek bio izuzetno cijenjen u Semudu i pitajući ga kako može da im zabranjuje da slijede vjeru svojih predaka koja predstavlja tradiciju njihovog naroda, tradiciju koju bi i on, obzirom na svoj ugled i cijenjeni položaj, trebao da slijedi prije negoli da je kritikuje i ruši. 

A, Salih, alejhisselam, im je odgovarao da je on odabran i vjerovjesničkom misijom zadužen od živog i istinskog Boga, dragog Allaha uz Kojeg nema nikakvog drugog boga i da mu je dužnost pozivati ih da se samo Njemu klanjaju, a ako bi on skrenuo sa pravog puta to bi samo uvećalo njegovu propast jer ga od žestoke Njegove kazne niko ga ne bi mogao odbraniti. 

I dalje im se obraćao tražeći od njih da se pokaju prije negoli im stigne kazna da od dragog Allaha zatraže oprosta kako bi im se tako ukazala Njegova milost. Ali, na Salihove, alejhisselam, riječi pouke i upozorenja uglednici Semuda gledali su sa nipodaštavanjem. '

'Zar baš njemu, između sviju nas, da bude poslana Objava?! 

Ne, on je lažljivac oholi!"; govorili su i prijeteći nastavljali da i njega i vjernike koji ga slijede vide kao ''zli predznak'' koji nosi nesreću čitavoj zajednici. A, Salih, alejhisselam, bi im na to odgovarao da oni sami sebi donose nesreću svojim oholim i nerazumnim ponašanjem i upornim istrajavanjem na griješenju, jer od dragoga Allaha ljudima dolazi dobro i više nego što zaslužuju, ali i kazna onoliko koliko zaslužuju kada u nevaljalštinama svaku mjeru prevrše.

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kada im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, među vrtovima i izvorima, među usjevima i palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete, zato se bojte Allaha i poslušni meni budite, i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju." (26:141-152)

I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio - u ravnicama palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" A glavešine naroda njegova, oni koji se oholiše, upitaše potlačene među njima, one koji vjerovaše: "Vjerujete li da je Salih poslan od Gospodara svoga?"; "Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno", oni odgovoriše. "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete", rekoše oni što se oholiše. (7:74-76)

I Semud u opomene nije vjerovao. "Zar da mi slijedimo jednoga od nas!"; govorili su. "Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bi ludi. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!" "Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi! (54:23-26)

I Semudu (smo poslali) brata njihova Saliha. "O narode moj'', govorio je on, "klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se." "O Salihu'', govorili su oni, "ti si među nama prije ovoga cijenjen bio.

 Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš." "O narode moj'', govorio je on, "da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. (11:61-63)

A Semudu smo poslali brata njihova Saliha da se klanjaju jedino Allahu, a oni se podijeliše u dvije skupine koje su se međusobno prepirale. "O narode moj'', govorio im je on, "zašto tražite da vas stigne kazna prije nego što se pokajete? Zašto od Allaha ne tražite oprosta, da bi vam se ukazala milost?" "Mi smatramo hrđavim predznakom tebe i one koji su s tobom!"; rekoše oni. "Od Allaha vam je i dobro i zlo", reče im on, "vi ste narod koji je stavljen u iskušenje." (27:45-47)