Allahova deva: Opisujući nam znameniti događaj spuštanja nebeske sofre Isāu, alejhisselam, i njegovim učenicima, ajeti pete sure časnoga Kur'ana El Maide (Trpeza) donose nam i veoma ozbiljno upozorenje dragoga Allaha: "Ja ću vam je spustiti, ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Poruka je u svoj svojoj ozbiljnosti više nego jasna teško li se svakom onom ko odbaci i oskrnavi natprirodna djela (mu'džize) i druge

Vjerovatno najpoznatiji primjer nedoličnoga odnosa prema Allahovoj mu'džizi koji je izazvao uništenje čitavog jednog naroda jeste primjer civilizacije Semud.

Izrugujući se Salihu, alejhisselam, njegovi nevjerni sunarodnici su jednog dana od njega zahtijevali da učini da na njihove oči iz obližnje stijene izađe velika deva – i to ne bilo kakva deva, već deva sa tačno onakvim svojstvima kakve su oni, nadmećući se u izvoljevanju, nabrajali. 

Tako zahtijevaše da ta deva bude veoma velika - puno veća od ostalih deva, da bude crvene boje i da bude steona u desetom mjesecu. Shvatajući sve samo kao obično izrugivanje, Salihovi, alejhisselam, sunarodnici su na njegovo pitanje hoće li mu, ako im on doista donese znak koji su zahtijevali, povjerovati i prihvatiti ono čemu ih poziva, olahko odgovarali da će to svakako učiniti, a da pri tome uopće nisu bili svjesni koliku samo odgovornost time na vlastita leđa tovare.

Salih, alejhisselam, se potom dovom obratio dragome Allahu i tada se, pred očima svih prisutnih, desila velika mu'džiza – stijena se raspukla i iz nje je izašla deva tačno onih osobina koje su oni zahtijevali. Svi su bili jako zaprepašteni i zapanjeni onim što su vlastitim očima vidjeli. Jedan broj ih je, uključujući i neke od starješina i uglednika, povjerovao i iskreno prihvatio pravi put, ali su većinom iznevjerili obećanje koje su bili dali i ostali su uporni u poricanju i nevjerstvu. 

No, bez obzira na to što Semud većinom nije povjerovao, svi su oni stekli obaveze u pogledu Allahove deve, obaveze koje su u svakom slučaju morali ispoštovati. Salih, alejhisselam, ih je upoznao sa tim obavezama i upozorio ih je da će ako na bilo koji način naude Allahovoj devi biti kažnjeni žestokom kaznom, kako onom na Sudnjem Danu tako i ovosvjetskom 

koja će im vrlo brzo stići.

O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska." (11:64)

Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!" (54:27,28)

"Evo, to je kamila", reče on, "u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi, i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!" (26:155,156)

Vidimo kako nas časni Kur'an obavještava da je Semud, mada nisu prihvatili pravi put, stekao obavezu da nipošto ne naudi Allahovoj devi i njezinom mladunčetu koje se ubrzo otelilo. Morali su ih pustiti da se slobodno kreću kuda su htjeli i da pasu odakle su htjeli. Isto tako, bilo im je propisano da dijele vodu iz bunareva sa devom i njezinim mladunčetom – jedan dan bi imali pravo crpiti vodu iz bunareva, ali drugi dan, kada bi vodu pili deva i njeno mladunče, nisu im smjeli prilaziti. 

Taj propis im, doista, nije činio nikakvu štetu ili nepravdu budući da im količine vode koje su crpili svaki drugi dan nisu bile ograničene, pa su tako mogli u kućama svojim formirati rezerve i za naredni dan, a prenosi se i to da su imali pravo da muzu Allahovu devu i piju njezino mlijeko. Ali, oni iznevjeriše svoje obaveze u pogledu Allahova znamenja koje su na vlastiti zahtjev dobili neko vrijeme su podnosili prisutvo deve među njima, 

ali je potom zaklaše i zbog toga za kaznu biše uništeni svi do posljednjeg, osim, naravno, vjernika koji su slijedili Saliha, alejhisselam, i skupa s njim bili spašeni.

Ajeti časnoga Kur'ana o ovim nam događajima prenose sljedeće:

A Semudu (poslasmo) njegova brata Saliha. "O narode moj'', govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je da vas patnja nesnosna ne bi stigla! I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici 

Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njenim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I nek' su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" A glavešine naroda njegova, oni koji su se oholili, upitaše potlačene, one od njih koji su vjerovali: "Vjerujete li da je Salih poslan od Gospodara svoga?" "Mi, doista, vjerujemo u sve 

što je po njemu objavljeno", odgovoriše. 

"A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete", rekoše oni koji su bili oholi. I zaklaše kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: "O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik." I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, a on ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (7:73-79)

O narode moj (reče Salih), evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska." Ali, oni je zaklaše, pa on reče: "Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja." 

I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji zlo činjaše pogodi strašan glas i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (11:64-68)

Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!" Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je - i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje: Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadoše poput zdrobljenoga suhoga lišća koje sakuplja onaj koji ima tor. Mi Kur'an učinismo dostupnim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:27-32)

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kada im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, među vrtovima i među izvorima, u usjevima i palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete, zato se bojte Allaha i poslušni meni budite i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju." 

Rekoše oni: "Ti si samo opčinjen; ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako je istina to što govoriš!" "Evo, to je kamila", reče on, "u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi, i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!" Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše. I stiže ih kazna. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv. (26:141-159)

Semud je zbog obijesti svoje poricao: kad se jedan nesretnik između njih podigao, Allahov poslanik im je doviknuo: "Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba da pije!", ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio, i ne strahujući zbog toga od odgovornosti. (91:11-15)

Navedeni ajeti Kur'ana nam, u svoj svojoj ozbiljnosti, ponovo šalju jasan primjer i krajnje ozbiljno upozorenje kako prolaze ljudi koji ne shvataju kakva je odgovornost u pogledu onoga što je kod dragog Allaha sveto i koji kane te Njegove svetinje oskrnaviti ili ih zbrisati sa lica Zemlje.

Semud je neko vrijeme poštovao Allahove propise u pogledu deve koja im je bila poslata. Koliko je to dugo trajalo nije nam poznato. Nakon isteka toga perioda kod njih je (osim naravno vjernika koji su slijedili Saliha, alejhisselam) sve više počela da dolazi do izražaja ona ohola ljudska svijest koja nikako ne podnosi da joj neko ''odozgo'' kroji kapu, već bi isključivo da je ona sama sebi kroji. 

U tom su smislu počeli razmišljati kako im je neprihvatljivo, čak štaviše za njihovo ljudsko dostojanstvo i uvredljivo, da se oni, ljudi, žitelji jedne tako napredne i razvijene civilizacije kakav je Semud, svaki drugi dan moraju ustezati od crpljenja vode iz bunareva zarad jedne ''obične kamile''. Isto tako, njihovo oholo samoljublje bilo je na iskušenju i u tome što je Allahova deva zbog svoje nadnaravne veličine plašila ostalu stoku – na kojem god pašnjaku da se ona pojavila, sva njihova stoka bi odatle u panici bježala. 

Ubijeđeni smo, to opet ponavljamo, da im u svemu tome nije bila učinjena nikakva nepravda zato što im propis o raspodjeli vode sa devom nije remetio normalno snabdijevanje vodom, a pašnjaka u njihovom kraju je bilo dosta tako da im se stoka, ako bi i pobjegla sa pašnjaka gdje bi se zatekla Allahova deva sa svojim mladunčetom, mogla sasvim dovoljno nahraniti na drugim mjestima. No, mada su i sami bili svjesni da ne trpe nikakvu naročitu štetu, oholost im nije mogla da podnose da zbog ''neke životinje'' oni imaju bilo kakva ograničenja.

Tako se jednoga dana jedan od njih digao i obznanio da je odlučio javno zaklati devu koja im pravi toliko problema. Koliku je samo nepravdu i zulum ovaj čovjek sam sebi učinio jasno se vidi u činjenici da ga i Kur'an i riječi Muhammeda, alejhisselam, jasno imenuju jednim nesretnikom.

Uzeo je sablju i posjekao devu po nogama tako da je ona pala na zemlju i onda ju je zaklao. Njeno mladunče je, vidjevši šta se desilo, pobjeglo na obližnje brdo. Progonili su ga, ali nije baš sasvim izvijesno šta se s njim zbilo – po jednima su i njega zaklali, a po drugima ono je nestalo u jednoj stijeni. Ali, po svemu sudeći u jedno nema nikakve sumnje – prije nego što je nestalo, ili bilo ubijeno, devino mladunče je tri puta glasno riknulo. 

Salih, alejhisselam, se, čim je za ovo saznao, obratio svome narodu riječima: "Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja.''; i tako im prenio dramatičnu vijest da je klanje Allahove deve bila kap koja je prelila čašu i da tri bolna krika koje je ispustilo devino mladunče nose poruku o tri dana koja su im još preostala. 

Mada Semud većinom nije prihvatao poruku Saliha, alejhisselam, za ove njegove riječi itekako imadoše sluha – prijetnja ih je žestoko uplašila tako da su se, kako nam Kur'an časni jasno kaže, zbog svega toga pokajali. Ali, deveterica među njima, koji su i bili kolovođe svemu tome, imali su toliko svirepa i otvrdnula srca da čak ni ove riječi na njih nisu ostavile traga. Štaviše, Salihovo, alejhisselam, upozorenje Semudu da više ne mogu izbjeći žestoku kaznu koja im zasigurno stiže za tri dana, još ih je više razjarilo protiv njega tako da su odlučili da ga ubiju. 

Tajno su se sastali i tom prilikom se zakleli da će svi zajedno po noći napasti Saliha, alejhisselam, i ubiti i njega i čitavu njegovu porodicu. Već su imali i razrađen plan da se lažno zakunu najtežim zakletvama Salihovim, alejhisselam, najbližim srodnicima da oni nemaju nikakve veze sa njegovom smrću, kako bi na taj način izbjegli krvnu osvetu njegovoga roda. 

Njih devet se tako, najvjerovatnije prve naredne noći, sastadoše i krenuše ka Salihovoj, alejhisselam, kući sa namjerom da izvrše svoj zločinački naum. Međutim, njihova monstruozna spletka nije imala ni najmanje šanse da uspije budući da je dragi Allah zaštitio Svoga miljenika. Na prilazima Salihovoj, alejhisselam, kući na urotnike se obrušila lavina kamenja koja ih je pobila sve do zadnjeg. Tako su deveterica zločinaca završila zatrpani pod kamenjem, a u tome je bio još jedan zastrašujući znak njihovim sunarodnicima kada su vidjeli šta im se desilo.

U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered činile. "Zakunite se najtežom zakletvom", rekoše, "da ćemo noću njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnome srodniku kazati: 'Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.'" I smišljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se ne nadaše, pa pogledaj kakva bi posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve, i njih i narod njihov, eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili - to je zaista pouka narodu koji zna, a spasili smo one koji su vjerovali i koji su se grijeha klonili. (27:48-53)

Stradanje deveterice zločinaca bio je tek početak užasne kazne koju je Semud sam protiv sebe izazvao. Salih, alejhisselam, je, vjerovatno, odmah narednoga jutra skupa sa svim vjernicima napustio svoj narod. Tako u njihovoj dolini ostadoše samo nevjernici da u strahu i neizvjesnosti čekaju tri naredna dana sve dok im ne stiže propast u vidu jednoga užasnoga krika.