Užasni krik: Semud se, kako časni Kur'an kaže, nakon klanja Allahove deve pokajao zbog tog gnusnog čina. Ali, njihovi nagomilani zločini već su bili dosegnuli takav nivo da je, kako je već rečeno, klanje deve bila kap koja je prelila čašu, pa je njihovo pokajanje došlo prekasno i nije ih moglo sačuvati od zaslužene kazne. Kad je stigla Allahova kazna, ona je već prve noći određenoga roka pogodila devetericu

Čitav treći, posljednji dan njihovog roka, proveli su očajno i nemoćno tumarajući njihovom dolinom lica crnih kao ugalj, a kada je Sunce zašlo nisu mogli ništa drugo uraditi osim da odu vlastitim kućama iščekujući kaznu koja će im doći. A, ona im je stigla još iste noći.

Kur'an časni nam pominje tri vrste kazne koja je te noći pogodila Semud. 

Jedna je munja koja ih je pogodila:

A ako glave okrenu, ti reci: "Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda, kada su im sa svih strana poslanici njihovi dolazili i govorili im: "Ne klanjajte se nikome do Allahu!"; a oni su odgovarali: "Da je Gospodar naš htio, On bi meleke poslao, mi ne vjerujemo u ono što je po vama poslano." Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih - a i znamenja naša su poricali.

 I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovome svijetu dali da osjete sramnu patnju - patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija - i niko im neće u pomoć priteći. I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, a one koji su vjerovali i Allaha se bojali Mi smo spasili. (41:13-18)

I zaklaše kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: "O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik." I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični ... (7:77,78)

I konačno, treća kazna, koja se između ove tri najviše i pominje u Kur'anu, opisuje se kao strašan glas i/ili užasni krik – dakle riječ je, najverovatnije, o jednoj brzoj i iznenadnoj detonaciji čija strahovita silina uništava sve pred sobom:

I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji zlo činjaše pogodi strašan glas i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. (11:66-68)

Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je - i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje: Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadoše poput zdrobljenoga suhoga lišća koje sakuplja onaj koji ima tor. (54:29-31)

I stanovnici Hidžra poslanike lažnim smatraše, a Mi smo im dokaze Naše bili dali, ali su oni od njih glave okrenuli. Kuće su u brdima klesali, vjerujući da su sigurni, pa i njih u svitanje strašan glas zadesi i ne bijaše im ni od kakve koristi ono što su bili stekli. (15:80-84)

Tako je zločinački narod Semuda te kobne noći pogodio strahoviti potres praćen munjom koja ih je pogodila s neba i jednim jedinim užasnim krikom čija je silina njihova tijela prosto samljela da su izgledala poput suhog lišća zdrobljenog u sitne komade. Kad je svanulo ležali su u svojoj dolini istrijebljeni do posljednjega,[24] mrtvi i nepomični, baš kao da nikad nisu ni postojali.

Kad se sve smirilo Salih, alejhisselam, se vratio da po posljednji put baci pogled na njihovu dolinu koja je bila dom tako moćne i bogate civilizacije, a sada je ostala pusta i sablasno ispunjena deformisanim mrtvim tijelima. Prije nego što se okrenuo da zauvijek napusti to kobno mjesto, obratio se svome narodu riječima: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (7:79)

Zajedno sa muslimanima Semuda, naselio se na drugom području gdje su osnovali novu zajednicu i gdje je Salih, alejhisselam, živio sve dok nije preselio u blizinu dragoga Allaha. Različite su predaje o tome gdje su muslimani Semuda osnovali novu zajednicu. Jedni kažu da su se naselili u području Remle u Palestini. Drugi opet kažu da su otišli u Meku (ako je to tačno onda su do vremena Ibrahima, alejhisselam, ili izumrli ili se dalje odselili, jer se zna da je Meka bila pusta u doba kada je tu Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i Ismaila, alejhisselam), dok treći govore da su se vratili u Hadremevt odakle i potiču. Dragi Allah najbolje zna.

Tako je zbog velikih grijeha koje su činili nestala civilizacija Semud. Dragi Allah im zasigurno nikakvu nepravdu nije načinio – sami su sebi svojim iskvarenim ponašanjem i mnogobrojnim grijesima i raznim opačinama propast donijeli. Koliko je njihovo zlo bilo veliko najbolje pokazuje činjenica da ih je dragi Allah učinio od Sebe dalekim o čemu jasno govore sljedeće Riječi Njegove objavljene u časnome Kur'anu:

Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (11:68)

Osim toga, veličina njihova zla vidi se i u tome što je njihova dolina nakon njih ostala nekom vrstom prokletog mjesta, a na to nas je upozorio Resulullah, Muhammed, alejhisselam. Naime, tokom pohoda na Tebuk Muhammed, alejhisselam, je prošao kroz dolinu Semuda i tom prilikom je zabranio muslimanima da koriste njihovu vodu koja se još uvijek nalazila u bunarevima. 

Rekao je da tu vodu ne treba niti piti, niti je koristiti za spravljanje jela, čak ni njome abdest uzimati. Isto tako, prošao je kroz tu dolinu što je brže mogao i upozorio je sve muslimane da se te proklete doline treba kloniti. Više o ovome je rečeno u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, a na ovom mjestu o tome samo još donosimo sljedeći citat od Suvejdana:

... Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme Pohoda na Tebuk je prošao kroz Medainu Salih. Ashabi zagrabiše vodu iz bunara Salihovog naroda u neke posude, pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da se suđe polupa a voda prolije. I sva hrana koja je napravljena od te vode da se baci. U sahih-hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

''Nemojte ulaziti ovim kažnjenim, osim plačući.'' (Buhari, hadis 4068.)

Neka niko od vas ne posjećuje nastambe Salihove da bi ih posmatrao kao što posmatra ostatke rimske civilizacije. Ne ulazi u takva mjesta kao turist, nego kao čovjek kojeg sve to podsjeća na Allahovu moć, silinu Božiju, koja se obistinila nad narodom ovim, pa nemoj dolaziti osim plačući. U drugom rivajetu se kaže:

''Plačite, ako već ne mognete plakati, onda barem oponašajte plač.'' (Ibnu Medžin Sunen, hadis 4284.)

Tako postupite, kako i sami ne biste bili od onih koji sami sebi nepravdu čine. ...

Ovo upozorenje aktuelno je i u naše vrijeme zato što su, kako Kur'an časni jasno kaže, ostaci palata i drugih monumentalnih građevina Semuda vidljivi i danas. Moguće je, nažalost, da Medainu Salih, kako se danas zove dolina civilizacije Semud, bude čak i reklamirana kao značajno arheološko nalazište i turistička destinacija. Ali, svako onaj ko vjeruje u hadise prema pravilima hadiske nauke (a koja je hadise koji o ovome govore ocijenila vjerodostojnim) i hoće da slijedi Muhammedove, alejhisselam, mubarek riječi, mora dobro da pripazi da nikako tamo ne ulazi, već da to mjesto eventualno samo sa dovoljne udaljenosti pogleda i izvuče pouku. 

Odnosno, ako se iz nekoga razloga i uđe, treba paziti da se unutra uđe samo sa vrlo jakim unutarnjim osjećajem straha od siline Božije kazne, toliko jakim da čovjeka rasplače, ili da ga barem navede da imitira plač. U svakom slučaju, odatle se treba što prije udaljiti, baš kako je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kroz tu dolinu veoma brzo prošao. Po svemu sudeći tu se ne smije klanjati namaz - čak i u slučaju da će isteći njegov vakat, tu se ne klanja već kasnije na drugom mjestu naknadno. 

Zaista se ni danas ove preporuke nikako ne smiju zanemariti, a dragi Allah najbolje zna, Njega, hvaljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.

Da dragi Allah sačuva koliko je zlo sam sebi nanio narod Semuda. Zaista su oni opomena svima nama koliko se čovjek mora čuvati nevjerstva, poricanja dragog Allaha, grijeha i svih drugih nevaljalština, te koliko mora paziti da nipošto svjesno i 

namjerno ne oskrnavi istinske Allahove svetinje.