Osvojivši Bosnu godine 1463. sultan Mehmed Fatih II ovdje se prvi put sreo s katoličkim stanovništvom, Bosanskom crkvom, kao i Bosancima kojl su izrazili spremnost da prime Islam, ili su već bili primili islam (što je slučaj sa tzv. Bosanskim krajištem, područjem istočno od Sarajeva do rijeke Drine, gdje je turska vlast postojala po svoj prilici već od 1436. godine). Franjevcima, kao predstavnicima katoličke crkve sultan Fatih izdao je ahdnamu kojom je zagarantovan slobodan život katolika.

Bosanskoj crkvi, koja je bila u punom rastrojstvu nakon nasilnog pokrštavanja i konfiskacije imanja – izvršenim prije nepune četiri godine – sultan Fatih je vratio imanja ukoliko se na njih vrate krstjani. Konvertitima na Islam sultan Fatih je podijelio osim sarajevske muafname još jedan privilegij.

Sastojao se u tome da se djeca Bosanaca, koji su prihvatili islam, odnosno djeca potura, kako se navodi u nekim dokumentima, primaju u adžami-oglane, to jest da se izobražavaju na dvoru za pojedine dvorske službe i za službu u jeničarskim jedinicama. Sličan privilegij uživali su i albanski muslimani te pripadnici plemena Abaza na Kavkazu. Kao što je poznato, u adžami-oglane primala su se u principu kršćanska djeca.

To je bio poznati danak u krvi, koji je imao za posljedicu da /se dijete zapravo prisilno prevjeravalo i odricalo svih tradiclja, pa i porodice. Međutim, muslimanski kandidati, koji su primani na lzobrazbu u dvor, nalazili su se u posve drugoj situacijli: otvarala im se mogućnost za pristup do najvišlh položaja širom Carstva i u svojoj domovini, a ostajali su dakako u svojoj vjeri. Valja nadodati da se u jednom propisu iz 1666. godine objasnilo da su se djeca potura (potur-oglan ili sünnetli-oglan) primala u adžaml-oglane „samo ako to dobrovoljno žele“.

Tekst jeničarskog zakona pripovijeda da su sami Bosanci, primivši Islam, zatražili od sultan Fatlha „Neka se iz naše zemlje kupe adžami-oglani“, pa je historičar dr Savfet-beg Bašagić ovo s pravom ocijenio kao dalekovidan i mudar korak.

Rezultati privilegija primanja islamskih Bosanaca (kao i islamskih Albanaca) na izobrazbu u dvor pokazali su se u tome što već od XV stoljeća, pa kroz sve vrijeme vidimo velik broj Bosanaca (i Albanaca) na svim položajima u Carevini.

c) Afirmacija Bosanaca u političkom životu Carstva

Nema sumnje da je odgoj i obrazovanje putem adžami-oglana, naročito u početku, mnogo doprinio da su se među bosanskim Muslimanima stvorili kadrovi, od kojih se regrutirao markantan broj pripadnika vladajućeg sloja u Osmanskom Carstvu. Već prije Fatihova osvojenja Bosne, a onda na osnovu njegove povlastice o uzimanju Bošnjaka u adžami-oglane, počeli su se javljati brojni Slaveni koji vrše znatan utjecaj u državnom životu Osmanskog Carstva. Jedan od prvih koji se koristio Fatihovom povlasticom bio je Jakub-paša, kasniji pobjednik na Krbavskom polju 1493. godlne, i ujedno jedan od prvih predstavnika Bosne na islamskom Parnasu. „Došavši jednom pred sultan

Mehmeda dobio je zatim odgoj kod tog sultana“ – kaže se u rukopisnom „Tarihi Osmani“, koi je u Nacionalnoj biblioteci u Parizu otkrio zaslužnI orijentalista Aleksej Olesnicki. Čitava plejada bosanskih Muslimana i drugih Južnih Slavena zauzimali su na Porti i širom Carstva često najviše položaje u svojstvu velikih vezira, beglerbegova, kazlaskera, jeničar-aga, roznamedžija, tefterdara, carskih kapidžija, namjesnika, vezira, paša, muftija, muderisa, književnika, mula i kadija u Stambolu, Jeruzalemu i Medini itd.

Snaga sistema bIla je u tome što se u prvim stoljećima na položaje nije dolazilo s obzirom na pripadnost vladajućim staležima, već po sposobnostima, pa se tako vladajući sloj regrutirao i iz redova puka.

Safvet-beg Bašagić nabrojio je u svome djelu „Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini“ (Zagreb 1931) 689 imena bosanskih Muslimana, Hrvata, Srba 1i prlpadnika drugih južnoslavenskih naroda, ali je sigurno da je tu obuhvaćen samo dio, možda i manji dio tih Iičnosti.

Hvaranin Vinko Pribojevič, koji je godine 1595. štampao u Veneciji djelo „O porijeklu i znamenitim djelima Slavena“, ukazivao je na muslimanske Slavene ističući kako su ih sultani visoko cijenili. Tvrdio je da su snagom Slavena sultani „osvajali carstva, uzimali najtvrđe gradove“, pa nastoje da još i sruše Rimsko Carstvo i potpuno unište krišćanstvo.

I Juraj Križanić u djelu „Politlka“, koje je pisao u razdoblju od 1661-1666, navodi:

„Turci su u prijašnja vremena rado primali svakoga prebjega i svrzimantiju koji su bili voljni da se poturče ili da prijeđu na tursko krivovjerstvo, i takvim davahu najviše časti i položaje u državi. I danas primaju mnoge; mi ih zovemo poturicama. Njihovi jeničari potječu od kršćanske djece raznih naroda… Jeničari povrh toga vladaju danas onim kraljevstvom i postavljaju i pogubljuju njihove careve i tako je u Turskoj primanjem poturica prešla vlast u ruke tuđih naroda.“