Djelimično povlačenje izraelske vojske i zadržavanje naoružanih lica u naseljima imalo je za posljedicu da je sporazum u Kamp Davidu udaljio PLO iz učestvovanja u specijalnim pregovorima koji su vezani za samostalno odlučivanje arapsko palestinskog naroda o svojoj sudbini.

Nakon neprekidne dugogodišnje borbe PLO, na XIX sjednici Palestinskog nacionalnog vijeća, održanoj u novembru 1988. godine u Alžiru, usvojene su dvije važne deklaracije koje su verifikovale rezultate dotadašnje borbe i ponudile program na koji će se

Palestinci oslanjati u budućim aktivnostima.

Prva deklaracija odnosi se na objavljivanje nezavisnosti, čime je potvrđen pravni značaj međunarodnog prava za odluku UN broj 181/II od 29.11.1947. godine (kojom se potvrđuje pravo palestinskog naroda na samoupravu i nacionalnu nezavisnost). Objavljivanje nezavisnosti je potvrdilo važnost svih ostallih odlulka Generalne skupštine UN-a i rezolucija VSUN, kao, npr.: broj 242, broj 338, broj 605, broj 607 i broj 608, koje potvrđuju pravo Palestinaca na njihovu historijsku domovinu.

Također, PLO je osudila sve oblike terorizma i državni teror. Od pozitivnih reagovanja od strane međunarodne zajednice u vezi s proglašenjem palestinske nezavisnosti ističu se priznavanje spomenutog proglasa rezolucijom broj 177/43 od 15.12.1988. godine i potvrda važnosti stvaranja odgovarajućih uvjeta da palestinski narod može formirati svoju vlast na svojoj teritoriji.

U okviru proširenja međunarodnog priznanja prava palestinskom narodu da sam odlučuje o svojoj sudbini i da formira svoju nezavisnu državu s PLO na čelu, palestinski narod je u jesen 1987. godine počeo Intifadu poznatu kao otpor djece s kamenjem. Riječ je o borbi palestinskog naroda protiv

izraelske ratne tehnike koja je najmoćnija na Bliskom istoku i koja je više puta izgubila savjest i obraz pred međunarodnom zajednicom, njenim snagama i narodima. To je stvorilo stanje buđenja humanizma i povratak ljudskom smislu postojanja i priznavanju prava palestinskom narodu na život isto kao i svim ostalim narodima u svijetu.

Intifada je utjecala i na svijest Izraelaca i time, donekle, pojačala utjecaj stavova snaga u izraelskom društvu koje žele mir i koje su ostvarile jači politički pokret na svim nivoima, kako bi pronašle politički i međunarodnopravni izlaz za arapsko-izraelski

konflikt općenito i palestinsko-izraelski konflikt posebno.

Radi toga je od 30.10. do 02.11.1991. godine održan Madridski samit vezan za Bliski istok, koji je, donekle, posmatran kao novi pristup ovom problemu, jer su prvi put vođeni direktni pregovori između predstavnika arapskih država i Izraela, a među njima bili su i predstavnici palestinskog naroda u okviru Jordanske delegacije.

Budući da palestinska delegacija nije učestvovala u pregovorima u Moskvi od 28. do 03.01.1992. godine, predložila je da se formiraju radne grupe za pitanja ljudskih prava i status Jerusalema. U ovim pregovorima se istaknulo više kontroverznih pitanja posebno

vezanih za status Jersualema i sastav palestinske delegacije.

Pobjeda Jicaka Rabina na izraelskim vanrednim parlamentarnim izborima, koji su održani 23.06.1992. godine i formiranje njegove vlade, imalo je utjecaja na tok bilateralnih pregovora jer se program Rabinove vlade razlikovao u nekim tačkama od nepopustljivog stava bivšeg premijera Ishaqa Shamira.

To je dalo određenu mogućnost za nadu da će mirovni pregovori biti ozbiljniji i aktivniji budući da je Rabinova vlada odbila i pomisao na uspostavljanje nezavisne palestinske države, a, također, odbila bilo kakav sporazum vezan za status Jerusalema.

Tajni pregovori između Palestinaca i Izraelaca, vođeni 13.09.1993. godine, rezultirali su Deklaracijom načela, poznatom kao sporazum iz Osla. Cilj ovog sporazuma je bio da se osnuje baza za formiranje palestinske samouprave i pokretanje pregovora za konačno rješenje palestinsko-izraelskog konflikta.

Nakon toga se radilo na formiranju palestinske nacionalne vlasti, što se ostvarilo 1994. godine na stastanku u Kairu, gdje su potvrđena njena ovlaštenja. Na osnovu sporazuma Oslo – 2, 1996. godine počelo je formiranje političkih struktura na palestinskoj teritoriji,

Jaser Arafat izabran je za predsjednika palestinske nacionalne vlasti, a izabrano je i Palestinsko zakonodavno vijeće. Potrebno je spomenuti da je sporazum Oslo – 2 potpisan 24.09.1995. godine, a 04.11.1995. godine, jevrejski ekstremni desničar Igal Amir, tokom skupa za mir na trgu Izraelskih kraljeva u Tel Avivu. izvršio je atentat na izraelskog premijera Jicaka Rabina.

Na čelu izraelske vlade od tada promijenilo se više ličnosti, od ljevičara do desničara, zbog čega nije bilo samo teškoćā za palestinsko-izraelske pregovore, nego je došlo i do problema u političkoj javnosti te vojnih izraelskih invazija na sve palestinske gradove i uništavanja većine infrastrukture palestinske vlasti. Time je palestinski narod ušao u drugu katastrofu

Nakbah, koja se okarakterizirala zaustavljanjem javnog života izraelskim

opsadama svih palestinskih gradova, sela i izbjegličkih kampova.