Ovaj motiv vidi se iz sam činjenice da je sve, kao što je već kazano, inspirirala i pokrenula Katolička crkva sa papom na čelu. Sveštenstvo je u izvjesnom smislu davalo ideološki smjer ovim, najčašće brutalnim, ratovima ili po njima tek “pohodima”, “hodočašćima” i “Bogu ugodnim djelima”. Čudnih li “hadžiluka”- rekao bih naš narod.

Papstvo je ovako jačalo vlast, uspostavljalo svoju vlast na cijelim kršćanskim svijetom (uključujući Vizant), te se širilo stvarajući nove države pod vlašću “papske stolice”. Istovremeno se maštalo o novim “preobraćenicima” na kršćanstvo koji su, ustvari, trebali biti pokoreni muslimani. Crkva je bila ta koja je obećala “nebesku” nagradu i oprost svih grijeha za učešće u ovim ratovima ali isto tako, dala ovozemaljske olakšice skidajući dugove, čuvajući imovinu križara i davajuću određena sredstva za ove pohode.

Profesor Paul Crawford ističe i činjenicu da je narod srednjeg vijeka bio duboko zainteresovan za “sudbinu” na drugom svijetu[17], te su im ovi pohodi, shodno tvrdnji Crkve, bili staza za Raj. Valjda su, zbog toga, na njoj, isuviše često i (ne)slučajno, ostavljali iza sebe pakao. Pa ostalom to i jeste bilo iza a ne ispred njih, te na stazi za Raj. Historija dokazuje da na upravo taj pakao sada nailaze njihovi potomci.

Svemu ovome, kao ulje na vatru, doći će i “ludilo” fatimidskg vladara Al-Hakima koji je razorio, islamom zabranjenje, kršćanske svetinje u Palestini. Zar to nije bio očit dokaz “Muhamedanske tiranije”[18] kako nazivaju islamsku civilizaciju današnji održavaoci ideje Križarskih ratova, zaboravljajući na višestoljetnu toleranciju diljem islamskog carstva, a na koju je odgovoreno obskurnim institucijama između kojih izdvajamo upravo križarske ratove te inkviziciju.

Najzad, svi propagatori, ili bolje rečeno mediji, bili su sveštenici. A gotovo do savršenstva doveden plan “medijskog” djelovanja ljudih od religije vršio je red Kluniaka (ogranak Benediktanaca) koji je u narod uvriježio svetost i obligatornost obilaska svete zemlje i Isusova groba kao i mišljenje da je to, ustvari, kršćanska, obećana zemlja. Njihovu priču do u detalje, sa činjenicama, donosi Karen Armstrong uveć pomenutoj knjizi Sveti rat, križari i njihov uticaj na današnji svijet. Uzgred kazano, papa Urban II bio je upravo iz ovog reda. Izgleda da se sudbina opet, samo, “ slučajno našalila” sa historijom.

Ljepota i raskoš Orijenta “zovu” – (ekonomski motiv)

Ovom motivu, za razliku od onog vjerskog, više su bili privrženi feudalci, plemstvo a i sama Crkva, mada ni običan puk nije nimalo zaostajao u svome žaru i zanosu za “ovosvjetskom nagradom”, za lijepim i raskošnim posjedima istočnjaka, za plodnom i rodnom zemljom Mediterana i Male Azije. Uostalom to je bilo tek puko ali sveto “krstarenje” tuđim posjedima, nešto nalik današnjem turizmu, premda mnogo povoljnijem.

“Feudalci su u Orijentu vidjeli novu zemlju, nove obradive površine, novu radnu snagu. Plemstvo, kao i Crkva, dobijaju proširenje njihovih posjeda, jačanje političkog uticaja, povećanje prihoda”[19]. Valjda je i na ovaj način zemlja istoka bila “sveta” ali i slatka. Svemu ovome pridonijeće odveć pretjerene predstave i kazivanja o basnoslovnom bogatstvu Istoka koje su se širile među narodom u to doba. Trgovački centri su, također, morali pomaknuti

Vizantiju kao nadmoćnog takamca u ovoj srednjovjekovnoj ekonomskoj utakmici. Za to im je trebalo osnivanje trgovačkih centara na istočnim obalama Sredozemnog mora, što se u to doba moglo samo”oružanom silom”. Sveštenici su bili u požudnoj potrazi za svetim ali isto tako skupocjenim reliktima sa Istoka i iz svete zemlje.

Zanimljivo je i konstatacija ruskih historičara da su običan puk i plemstvo bili naprosto zapanjeni sa, pored bogatstva, veličinom istočnjačkih gradova i prijestolnica čiji kvartovi su bilo veći od gradova u kojima evropljani živješe. Oni bi ili vidjeli ili slušali o raskošnim hramovima, dvorcima i obilnom bogatstvu Levanta što je, naspram uskih, prljavih, neudobnih i tjesnih srenjovjekovnih gradova Europe, bilo bajkovito carstvo i “zemlja čudesa”. Malo je ko mogao odoljeti takvim “zalogajima”.

Svi putevi vode preko i na Istok – (kolonizatorsko-imperijalistički motivi)

Doba mračnjaštva i srednji vijek, možda bi po “nekim” parametrima trebao biti izbrisan iz korica historije “starog kontinenta”, jer je Europa tada bili na samim marginama svjetskih zbivanja, ali isto tako na margini ikakve civilizacije i kulture. Valjda je i zbog toga nazvano dobom mračnjaštva u kojem su najviše dobili varvari. Bivajući u tako inferiornom položaju, raspeta između rimske slave što biješe pokopana i nezaustavljive supermacije islamske civilizacije, duh evropskog vođstva (plemstva i Crkve) tražio je izlaz, povrat na pozornicu svijeta u pravom sjaju. Sve ovo bilo je pogoršano rasparčanim državicama, stalnim sukobima plemića, varvarima i nerodnim godinama.

No, evropski duh nije pao, naprotiv rješenje se našlo u zajedničkom neprijatelju – islamskome carstvu a i glorifikovanju Zapada i evropske nacije čiji zadatak je bio, ni manje ni više, nego upravljati čitavim svijetom. Unutrašnja kolonizacija izvršena je naglim osnivanjem gradova,

sječom šuma i proširivanjem obradivih površina dok će Križarski ratovi biti vanjska kolonizacija i pečat supermacije Zapada.

Valjalo je najviše poraditi na pomorskoj nadmoći gdje će Mediteran imati značajnu ulogu, ostvariti komunikacije, protok roba, sigurnu dobit i nove države koji će biti samo rudnici za eksploatisanje ili “Eldorado” na Istoku. Malo kasnije, taj poduhvat Evropa će poduzeti i na Zapad, ka “nepoznatim Amerikama”.

Na ovaj način vratit će se cezarova slava i uspostaviti moćna svjetska imperija. Križarski ratovi, kao novi kršćanski identitet su se tako direktno upleli u ideju i instituciju Zapada. “U doba Križara Zapad je našao svoj istinski duh, tako da će uskoro postati velika svjetska sila, otkriti novi svijet, osvojiti veći dio zemjine kugle te poraziti zajedničkog neprijatelja”[20]. Ovaj svoj cilj, danas, je Zapad skoro dosegao ili se bar tako čini.

“Homo homini lupust est” – (posljedice križarskih ratova)

Historijiski udžbenici pozamašno govore na ovu temu, što nam ukazuje na činjenicu da su Križarski ratovi dosita bili učinkoviti u svakom smislu. Možda križari nisu uspjeli u svome glavnom cilju “osvajanju svete zemlje”, možda se sva maštanja Crkve, plemstva pa i običnog naroda nisu ostvarila, no temeljne konstrukcije za uspon Zapada su postavljene. Lađa zapadno-europske supermacije samo je čekala na “finalno krstarenje” svijetom. Križari su, naime, jako obogatili život Europe, naročito u političkom i ekonomskom planu.

“Primjetan je ekonomski porast u Europi, trgovina se pojačala naročito na Mediteranu. Venecija, Đenova i Pica jako su prosperirali i tako postali pomorsko-trgovački giganti u postkrižarskom dobu”[21]. “U njima se osnivaju prve banke sa filijalama u istočnom Sredozemlju. Prenosi se čitav niz poljoprivrednih kultura, do tada nepoznati Europi: riža, sezam, limun, narandža, dinja, lubenica, kajsija… Razne mirođije: biber, karanfilić te šećer i šećerna trska.

Razne vrste tkanina: damst, muslin, saracenski štof, samt, svilu… počinju se više cijeniti.”[22] Iako ruski historičari tvrde da su se u Europi tvrde “da su se nakon križara raširili običaji tipa pranja ruku poslije jela, nošenje brade, topla kupatila te pretpostavljaju da su vjetrenjače došle iz Sirije”[23] njihovo europske kolege se baš ne slažu sa tim. Naime, “moderni historičari Europe tvrde da je sve već gore spomenutu bilo prisutno u Europi još prije križarskih pohoda”.[24]

Didro, poznati enciklopedista, tvrdi da su Križarski ratovi doveli do “smanjenja broja stanovnika Europe, obogaćenja manastira i crkvenih institucija, jačanja plemićske klase, rušenja crkvene discipline, jakog interesa za agrikulturu, te velikog broja nemira…”[25] Zanimljivo je da ovdje (kod naučnika-enciklopediste?!?) nema ni pomena o posljedicama po mjesta koja su “hodočastili” sveti križari.

David Hume (Dejvid Hjum), svjestan pogubnosti ovih ratova po civilizaciju uopće, kazuje da će oni “ostati upamćeni u svjesti u svjesti čovječanstva kao najvažniji i najtrajniji spomenici ljudske gluposti koji su se ikada pojavili bilo kada i bilo gdje.“[26]

Amin Maalouf ističe “nesposobnost Arapa da izgrade čvrste institucije. Arapi su kroz križare odbili otvoriti svoje društvo idejama sa Zapada. A to, čini se, izgleda da je bio najgori rezultat agresije čije su oni bili žrtve…

Usljed toga progres je postao “oznaka” onih drugih. Modernizam je postao stranim.

Dok je za evropljane, ono što su naučili od Arapa bilo neprocjenjivo za njihovo kasnije širenje svoga uticaja”. I doista poslije križarskih pohoda revnosni istraživački duh muslimana koji je sve plijenio te donio jednu tako blistavu epizodu u svjetsku civiliazaciju se bojažljivo povlači, napadnut sa svih strana, okovat će se starom slavom i ponosom i otići do brloga zaborava gdje će do dan danas biti u dubokoj hibernaciji.

Određeni historičari navode i slijedeće posljedice: jačanje centralne vlasti u Evropi, pojava profesionalnih “vjersko-vojnih” jedinica, jačanje institucije pape, novi “križarski” porezi, bogaćenje europskih gradova, poljoprivredu više zamjenjuje trgovina, dok se muslimanski gradovi pustoše, jačaju vjerski osjećaji kod muslimana, feudalizam ulazi u islamsko carstvo, pojava derviških redova i tekija, pjava trgovine robljem na islamskim teritorijama…”

Činjenica koja zaokuplja pažnju jeste i tvrdnja da je sama renesansa najznačajnija posljedica križarskih ratova. U ovome se slažu gotovo svi historičari. No nastala na tekovinama, i u vrijeme, krvavih križarskih pohoda renesansa je, pored intelektualno-znanstvenog oživljenja, obojila svijest europljana te utemeljila u njihovu psihu strašan i obskuran animoziet prema drugčijem, prema orijentalnom i, prije svega, islamskome.

Ako je renesansa bila i duhovno uzdignuće, ponovno rađanje Europe (od fran. ruetr- ponovo se roditi, oživjeti) onda bi, gledajući na “bližu prošlost”, harmoničan tok savremene europske istorije izgledao bi ovako: križarski ratovi (sveti rat za povrat vjerskog identiteta i uzdignuća kako duhovnog tako ekonomskog) + renesansa (ponovno rađane Europe, oslobađanje duha i racia) + prosvitetljstvo (doba koja će osvijetliti buduće staze Europske nacije i ideje) + revolucija tehnologije (fizički dokazi Europske supermacije) + moderno i suvremeno doba Zapadne supermacije nad svijetom (ovdje se jasno očituje ko vuče poteze svjetskih razmjera i ko to misli ubuduće raditi, dokazi su dva svjetska rata) Svetislav Basara elaborira početak ovog toka, same križarske ratove i renesansu i kaže:

“Pogled sub speciae aeternitatis pokazaće da su se u Europi, od renesanse naovamo, dogodile samo dve stvari: jedan vjerski rat koji još traje i u njegovoj pozadini impozantan razvoj tehnologije usko povezan sa potrebama ratne mašine i njene logistike. Rat o kome govorimo počinje još pre renesanse i na neki način joj utire put. Govorimo o prvom velikom pokretu naoružanih masa u istoriji Zapada,

zabilježenom pod imenom “krstaški ratovi”.[29] Kao što se da zamijetiti mali broj historičara govori o nemalom broju ubijenih u ovim “svetim” divljanjima. Malo ko zastajkuje na činjenici da se u to doba dešavalo veliko zlo i nepravda nad životima “običnih” ljudi koji su patili ni zbog čega kao u većini ratova. Malo ko se pita gdje se skrila sva patnja i bol poniženih ljudi od Rajne do Hittina i kada će ona izbiti poput nemani u potomcima ugnjetavanih i tražiti svoju osvetu, svoj dug iz prošlosti.

Možda je taj tren blizu, ako nije počeo jer kao što današnji Arapi često govore: ”Ad-dunja fi al-zawal“ – svijet je u nestajanju. Bilo kako bilo, po mome osobnome, mišljenju, najvažnija i najmarkantnija posljedica jeste neskrivena mržnja, bol i patnja koju su križari iza sebe, a na putu za Raj, ostavili. Jednu od najpogubnijih posljedica križarskih ratova, također, predstavljada današnji raširen i očit antiislamizam koji se čak pretvorio u doktrinu. To na dosta lijep i lucidan način objašnjava Armstongova slijedećim tvrdnjama.

„Antiislamska doktrina je ugrađena u zapadni etos koji se uobličio za vrijeme križarskih ratova“, veli ona. „Bio je to period kada je zapadni svijet sam sebe redefinirao. 11. stoljeće je označilo kraj mračnog doba u Evropi i početke nove Evrope. Križarski ratovi su bili prvi vid saradnje većeg dijela nove Evrope i ukupni križarski etos je oblikovao psihu ključnih aktera tog značajnog perioda.“

„Islam je bio oličenje stranoga i ljudi u Evropi su ga doživljavali uvelike kao što u Trećem svijetu danas doživljavaju SAD. Može se reći da je islam u to doba bio vodeća svjetska sila i takvim je ostao sve do ranog doba Osmanske imperije. Muslimani su bili posvuda na Srednjem istoku, Turskoj, Iranu, jugoistočnoj Aziji, Kini. Kuda god bi ljudi krenuli bio je islam, koji je bio moćan i ljudi su ga doživljavali kao prijetnju.“

Period križarskih ratova je bio krucijalni historijski trenutak u kome je Zapad definirao sebe, a islam je postao aršin kojim je Zapad sam sebe mjerio. „Islam je bio sve ono što je Zapad mislio da nije. U to doba se na Zapadu uvriježila ideja da je islam u svojoj suštini nasilan. Evropa je svu anksioznost o svome vlastitom ponašanju projicirala na islam, učinivši isto i sa Jevrejima“, veli Armstrongova.[30]

(Za)ključ(ak)

Doista ako se stepen tolerancije mjeri ne trpljenjem drugačijeg, nego apsolutnim prihvatanjem i poštivanjem, a mjeri se, “demokratski” Zapad je u velikim i ozbiljnim problemima. Naša (ne)sreća je u tome da živimo i osjećamo sve ove posljedice, očekujući onaj “al-zawal” – nestajanje, ili pak Treći svjetski rat, ili Kijametski dan, kakvo god ime ono nosilo. 

Čak, i mi,”dobri Bošnjani”, iskusismo mržnju, možda baš onu križarsku već deset puta na svojoj koži, zadnju prije, upravo, deset godina. “No ko mari” – kazao bi moj profesor književnosti. Izgleda samo dragi Bog. Valjda i križari, te mnoge stvari poslije njih, dokazaše onu staru,”dobru” Hobsovu “čovjek je čovjeku vuk”.