Asasasini ili Hašišini bili su tajno društvo perzijskih Ismai’illa koje je stvorio Hassan I Sabbbah 1090. Poput mnogih redova I tajnih društava tijekom godina, stvarna povijest I učenja stopila su se I izmiješala s folklorom I mitovima. O samoj etimologiji riječi asasin, odnosno hašašin, teško je govoriti sa sigurnošću, jer postoji više teorija.

Asasin je izvedenica i odnosi se na arapsku riječ haššašin, onaj koji jede hašiš. Njihov je utemeljitelj, Hasan ibn al-Sabah, prema jednoj legendi, iza utvrde napravio raskošan vrt u koji su imali pristup samo njegovi sljedbenici, gdje su uživali u raznim oblicima hedonizma. Povijest ovog društva također nije iznimka. Hassan I Sabbah bio je Ismai’ill da’I perzijskog podrijetla. Glasine kažu da se školovao na Sveučilištu u Nishapuru zajedno sa Omarom Khayyamom, a uskoro je dobio I namještenje na dvoru gdje je 

Khayyam već bio dvorski astrolog. No uskoro napušta dvor uslijed skandala koji mu je prouzročio ljubomorni rival. Potom je 1086 otputovao u Egipat gdje se uključuje u rad fatimidskog ogranka Ismai’ili-a pod vodstvom nasljednika prijestolja Fatamidskog Kalifata – Nizara. Hassan I Sabbah potom se vraća u Perziju gdje nastavlja podupirati Fatamidski ogranak Ismai’ilia. Kada je Nizar utamničen i zamijenjen svojim mlađim bratom, Hassan i Sabbah prekida svoju vezu s Fatimidima I 1090 zauzima tvrđavu Alamut

 (orlovo gnijezdo).

Alamut se nalazio na južnoj obali Kaspijskog mora u planinskom dijelu Elburz. Ovdje je utvrdio svoj centar moći sačinjen od vanjskih plemena i planinskih ljudi daleko od već utvrđenih centara političke i ekonomske moći, te proklamirao religiozna učenja koja su bila spoj Ismai’ilijevske vjere i gnostičkog dualizma Islama. 

Za Ismai’ile, Imam ili glavni vjerski poglavar bio je izravni predstavnik Boga u materijalnom svijetu i jedino kroz njega moglo se doći do spasenja. Godinama je to bio prijestolonasljednik Kalifata, ali sada je Hassan i Sabbah tu ulogu preuzeo na sebe. Carstvo koje je stvorio Hassan i Sabbah nije bilo toliko materijalno koliko političko carstvo unutar granica drugih carstava.

Zbog toga je uspostavio i zahtijevao potpuno novi pristup i način ratovanja. Hassan i Sabbah imao je potpunu kontrolu nad svojim sljedbenicima koji su se za njega u svakom trenutku bili spremni žrtvovati. Ovi sljedbenici zvani Asasini svoj naziv dobili su po konzumentima hašiša- Hašišini. Njihova ratna taktika sastojala se u tome da se infiltriraju u neprijateljske redove, te zadobiju povjerenje i visoke položaje često glumeći vjeroučitelje ili derviše. 

Sa ovih pozicija lako su mogli eliminirati dodijeljene im mete. Nakon atentata koji su činili nožem ne bi se ni trudili pobjeći, već bi mirno čekali uhićenje i smrt znajući da je njihov zadatak obavljen. Ponekad bi Asasini bili po nekoliko godina u Sultanovoj službi prije nego li je zatražena njegova eliminacija.

Prvo se ubojstvo dogodilo 1092, dvije godine nakon osnutka sekte. Seldžuci su bili na vrhuncu moći, a glavni oslonac naroda i države, osnovane na području zemalja osvojenih od turskih ratnika, bio je žestoki protivnik šijita, Nizam al-Mulk. Krajem je te godine ubijen nožem od jednog Hasanovog sljedbenika. Seldžuci više nikad nisu povratili jedinstvo ni snagu. Narod je asasine prvenstveno mrzio zbog njihova utjecaja i moći, a optuživali su ih i za simpatiju prema zapadnjačkim okupatorima, križarima. 

Proširivši se i na dijelove Sirije, gdje su se zvali Batini, unatoč smrti Hasana ibn al-Sabaha 1142, asasini su nastavili sa svojim djelovanjem. Ova vrsta političkih atentata bila je novost mnogim vladarima i bilo je lakše udovoljiti Starcu s Planine (kako su zvali Hassan i Sabbaha), kada vladar nije mogao biti siguran čak ni u svoje najbliže savjetnike i suradnike. Vjeruje se da je ova vrsta atentata dosegnula sve do Pariza i Indije.

Zanimljive pojedinosti o unutarnjoj ideologiji Asasina mogu se pronaći u radovima izvjesnog Hassana, unuka Burzug Umida koji je stolovao Alamutom nakon Starca s Planine. Dvije godine po svom priključenju u alamutski imamat, Hassan je okupio sve vjerske vođe tog kraja te im u ime «đinija, anđela i ljudi» saopćio da njihov spas leži u izvršavanju Hassanovih naredbi i da je religiozni zakon Islama dokinut. Potom je načinio dva luka koja su simbolizirala preuranjeni kraj Ramazana koji su proslavili pijući, gosteći se i održavajući festival koji je značio osipanje svetog zakona.

Ova i slične priče navele su moderne spisatelje i magičare poput Williama S. Burroughsa, Briona Gysona and R. A. Wilsona da pokažu izričito zanimanje u Alamut I Starcu s Planine pripišu frazu “ništa nije sveto, sve je dozvoljeno”. Sve od radova Marka Pola svijetom kruže priče o Asasinima I Mitskom Vrtu. Većina mitova koja okružuje Alamut proistječe upravo iz Putovanja Marka Pola navodno tijekom 1270. ali nažalost, Asasine I njihovo utočište uništio je Hulagu Khan I njegovi mongolski jahači 1256. To što možemo saznati iz priča Marka Pola nije autentično, već vjerojatno mješavina priča koje je i sam putem čuo.

Preneseno sa: Secretsocietycentral